Uvjerljivo kazališno istraživanje

Na tragu dosadašnjeg autorskog i izvedbenog pisma, Olja Lozica predstavila se 2. ožujka dubrovačkoj publici, novim premijernim naslovom u Kazalištu Marina Držića, autorskim projektom za koji je sama napisala tekst i režirala ga, Prasac koji gleda u sunce. Autorica i redateljica bavi se pričama suvremenih ljudi, stvarnošću koja nas okružuje i od koje se, usprkos raznoraznim manje ili više konstruktivnim pokušajima, ne može pobjeći. Ovaj put u žarištu nisu usporedne priče ili ispovijedi, nego obitelj. I to suvremena, bliska i svakodnevna. Disfunkcionalna onoliko koliko je to svaka obitelj više ili manje (da parafraziramo Tolstojev moto o sretnim obiteljima; svaka je nesretna na svoj način).

Suvremena obiteljska priča (Gracija Filipović, Zdeslav Čotić, Helena Kovačić i Mirej Stanić) / Snimio Željko Tutnjević

Protagonistica drame devetogodi-šnja je djevojčica Nikolina (igra je iz-vrsna Gracija Filipović, također de-veto-godišnjakinja), njezin otac Mirko (Zdeslav Čotić), koji se odlazi tražiti na pusti otok, iako voli i Nikolininu majku Lili (Helena Kovačić) i svoju kćer, naravno. Tu su još None, Mirkova majka (Mirej Stanić), žena sličnih, neobičnih karakternih osobina kao i njezin sin te Mirkovi prijatelji – Gušter Zdenko (Alen Čelić), s pustog otoka, te Tugomir (Boris Matić), osamljeni i depresivni susjed, koji pokušava neobičnim hobijem, slaganjem maketa, pronaći smisao i popuniti praznine vlastitog života.

Okosnica radnje, kao i likovi, vješto su vođeni, iako na nekim mjestima prelaze u prenaglašenost i tipiziranje, pa i patetiku. Isto vrijedi i za tijek scenske priče, koja u srži pogađa u srce teme kojom se imala nakanu baviti, jedino joj na nekim mjestima struktura izmiče iz kontrole. Cjelina od dva sata donekle je preduga, i to ne zbog sama trajanja, nego joj na nekim mjestima nedostaje zgusnutosti i konciznosti. Na nekoliko se mjesta, primjerice, postiže klimaks koji ne vodi prema raz-rješenju, nego nakon njega slijedi novi rukavac radnje, s novim klimaksom koji tek nakon nekoga vremena postiže koherentno zaokruženje cjeline. Jasno, ne možemo govoriti o klasičnim kanonima i aristotelovskoj radnji, jer ipak je riječ o suvremenom projektu, no navedena izmicanja ritma narušavaju dinamiku i tempo zbivanja, uopće, život predstave.

Ono što je pozitivno i kvalitetno ostvareno autentičnost je likova iz suvremenosti. S ponekim lirskim, naglašeno umjetničkim pasažima (primjerice sceni u kojoj None Skypeom razgovara sa sinom na pustom otoku, koji on od milja zove Žnjprks) koji su pomak od mjesta i vremena, i s primjesama nadrealnog i fantastičnog predstavljaju unutarnji svijet likova, Olja Lozica fokusira se na prikazivanje stvarnosti. Majka i otac Mirko zaista su likovi iz naših susjedstava i naših obitelji. Koliko god da se, posebice u nekim prenaglašenim, pomalo karikiranim scenama, Mirkov lik može činiti pretjeranim, u manje eksplicitnom obliku takve nas priče i takvi ljudi okružuju, i to u velikom broju. Potresno je istinita i točna uloga djevojčice Nikoline u toj priči. Devetogodišnjakinja de facto drži na okupu svoju obitelj, jer su joj roditelji, otac posebice, u mnogočemu nedorasla djeca, a da za to nisu nimalo krivi. Vole se i trudili su se ispravno postupati, ne čine gotovo nikakve (ukoliko se o tome uopće može suditi) moralno-etičke prijestupe sve dok otac jednoga dana ne postane žrtvom našega medijskog duha vremena, dok (navodno?) ne shvati da je nesretan i ne počne, daleko od ljudi i od obitelji, tražiti smisao života. Pretpostavljamo da je riječ o čovjeku u ranim ili srednjim tridesetima koji je kroz svoje formiranje bio bombardiran porukama o prisilnoj sreći, pa autorica s pravom na scenu postavlja i razrađuje pitanje koliko su ti postupci opravdani, a koliko sebični i – što je za ovu predstavu, i kazalište kao kolektivni čin najvažnije – kako takvi postupci utječu na zajednicu, na mikro (obitelj) i makro (društvo, Mirkovi prijatelji) razini.

Olja nam ne nudi odgovor na postavljeno pitanje niti joj je to bila nakana. Ne nameće se kao umjetnik s vizijom nekoga višeg smisla, nego kao kazališna istraživačica koju intrigiraju sudbine suvremenih ljudi.

Kako smo već rekli, za njezin su način timskoga rada presudni glumci i rad s njima i iz njih. Nosive uloge, Mirko Zdeslava Čotića i Nikolina Gracije Filipović, vrlo su solidno odrađene. Gracija Filipović iskazuje sve bogatstvo talenta djeteta na sceni, dok Zdeslav Čotić uvjerljivo interpertira veliko dijete, izgubljenoga muškarca i oca u zrelim mladim godinama. Ne može se reći isto za Helenu Kovačić u ulozi Lili, jer su joj, osobito što se govora tiče, nedostajali neki segmenti za potpunu izgradnju uloge, dok je gluma Mirej Stanić u ulozi None oscilirala, od donekle neujednačena početka do vrlo uvjerljivih dosega u kasnijim dijelovima predstave. Osobito je bio dobar Alen Čelić u ulozi Guštera. Mimičar čija uloga nije zahtijevala nikakav tekst (igra naime pravoga guštera), često je prisutan na sceni, osobito u već spomenutim, zanimljivim lirsko-fantastičnim pasažima. Uspio je mimom i glumom utjeloviti niz emocionalnih stanja, i time postao neka vrsta supatnika i sudionika svih likova uvučenih u scensku priču, kao neki nijemi lakmus-papir stanja i odnosa, kao slijepi prorok dramskih arhetipa. Zanimljiv je doprinos, napose pojavom i karizmom, dao i Boris Matić u ulozi susjeda Tugomira, tumačeći vrlo stvaran i uvjerljiv lik, potopljen depresijom postojanja u današnjem vremenu, bez važnijega stvarnog razloga.

Stvarnost, onakva kakva je danas, ovisi i o nama i o onome što nam se svakodnevno nudi. Hoće li biti pozitivnih pomaka nabolje unutar naših obitelji, posebice ako se njezini članovi vole, pitanje je na koje sami trebamo naći odgovor. To je bila nakana predstave i teksta Olje Lozice Prasac koji gleda u sunce. Usprkos nekim nedostacima, mislim da je uspješno postavila to pitanje i prikazala scene iz suvremenog obiteljskog života. A odgovor, da možda nije sve na nama samima, nego da smo i višestruko manipulirani i uvjetovani, ovisi o stajalištu svakoga pojedinca.