Stranputice suvremene umjetnosti

Problemi radnika bez posla ovom su izložbom svedeni na muzejski geg, na nešto što ćemo zaboraviti brzo, a što će umjetniku donijeti neki novac, nekakav društveni ugled u svijetu naše umjetnosti u raspadu

Idiom je poznat u književnosti odavna, kao nostalgično sjećanje na bivšu ljubav rabi ga i François Villon, trubadur iz 15. stoljeća. U svakodnevnom govoru znači nešto što nikoga više ne zanima (u engleskome se kaže i „jučerašnje novine“), a nekada je imalo veliku važnost. I sada, dok snijeg polako kopni, on za nas više nema takvu novost kakvu je imao prije nekoliko tjedana, kada nam je stvarao trenutačno veselje (posebice u Dalmaciji) i veće probleme (posebice u Dalmaciji). Isto možemo reći i o HT-ovoj nagradi. Svake godine ona se pompozno otvori i još pompoznije zatvori, a što ostaje od nje za umjetnost, osim što je neki umjetnik bogatiji za deset tisuća eura? Jesu li Grubić ili Jagoda Kaloper (laureati prošle dvije godine) bilo čime zadužili hrvatsku kulturu? Tko se sjeća njihovih, tako genijalnih, radova danas? Kada govorimo o hrvatskoj umjetnosti zadnjih nekoliko godina, past će nam na pamet uglavnom samostalne izložbe nekih umjetnika, ali ne i laureati HT-a. I što smo genijalno proizveli ove godine?

Lana Raščić, Prokleta brana

Odgovor je – mnogo videa, eksperimentalnih filmova, nekoliko zanimljivih instalacija, tri-četiri solidne slike – zapravo ništa. Netradicionalni radovi koji zaslužuju najviše pozornosti svakako su rad Duje Jurića, instalacija samoodržive mrtve prirode Kristine Lenard (bezbroj puta bolja od slične, ali mnogo dosadnije i banalnije instalacije iste umjetnice u Laubi), mrtvi kukci koji daju crvenu boju Silvija Vujičića. Dvije su tehničke stvari koje bi organizatori ove izložbe trebali uzeti u obzir – prva je razlikovanje eksperimentalnoga filma i videoumjetnosti. Naime i videoumjetnost i eksperimentalni filmovi tematiziraju filmski medij u nekoj mjeri, ali prvo je djelo koje ima posebno mjesto u galeriji, koje funkcionira u njoj bolje nego u kinu. Naravno, mnogo djela funkcioniraju na jednom i drugom mjestu, ali recimo radovi Damira Očka ili Mare Šuljak eksperimentalni su filmovi, radovi Renate Poljak i Ane Bilankov dokumentarni filmovi, a recimo radovi Galeba Vekića ili Lale Raščić ovise o prostornom postavu, tako da su više videoumjetnost. Svjesni smo da se polja preklapaju, ali malo reda ne bi škodilo. Druga su stvar tekstovi koji tumače djela koji su apsolutno nužni na ovako hermetičnoj (u najgorem smislu te riječi) izložbi.

Loše vino i umjetnost

Osvrnimo se na probleme ovogodišnje izložbe, a njih nije malo. Trgovinu mrtvim dušama na ovoj izložbi, ovom velesajmu umjetnosti ako hoćete, zastupaju ostvarenja Vlaste Delimar i Milana Božića, Ivana Faktora i Sandra Đukića. Zajednički nazivnik tih djela tugaljivo je sjećanje na mrtvoga performera Tomislava Gotovca. Nećemo se zadržavati na etički upitnom crpljenju vlastite slave ovakvim in memoriam-projektima, samo ćemo navesti da je riječ o vrlo jednostavnim radovima, koji će samo zbog referencije na ime poznatog pokojnika već biti shvaćani kao nešto dobro samo po sebi. Najlakše je referirati se na preminule i s patetikom ih se sjećati, jer se nitko neće usuditi dovoditi u pitanje kvalitetu rada koji se temelji na osobnim sjećanjima i bliskostima, kako ne bi povrijedili osjetljiva (o)sjećanja preživjelih umjetnika (sličnu logiku imali su selektori hrvatskog paviljona u Veneciji 2011, o čemu je pisao Željko Kipke u Globusu).

Društveni angažman, tu boljku suvremene umjetnosti, možemo vidjeti kako se šepiri na ovom izdanju HT-a. Bivši laureat Igor Grubić u videu pokazuje sliku jednog kontejnera kojemu prilaze ljudi u potrazi za plastičnim blagom vrijednim pedeset lipa. Rad ima obilježja skrivene kamere i strukturalnog eksperimentalnog filma, po ovome što smo opisali prilično je jednostavan i po izvedbi i po poruci koja vrlo izravno ističe socijalne probleme, samo ostaje pitanje bi li se bijednici koji su u tom filmu željeli naći na jednoj tako pretencioznoj izložbi, bi li željeli da njihova osobna nesreća bude razbibriga kustosica koje ispijaju jeftino vino na otvaranju, ne uviđajući slabu kvalitetu (vina, a ni radova; quale vinum, tale Latinum naučiše nas Rimljani). Riječ je o okrutnoj eksploataciji okrutne stvarnosti, beskompromisnom iskorištavanju društvenih problema u svrhu svog umjetničkog probijanja i sudjelovanja na ovakvim izložbama. Tisućiti put pitamo: što će zaista promijeniti činjenica što su u galeriji izloženi siromašni građani? Njihovi se problemi neće riješiti, samo će biti stavljeni u okrutnu poziciju da zabavljaju dokonu publiku nakon što se na otvaranju napije šampanjca, a na zatvaranju najede slatkih krema i kolača.

Robovima suvremenoga svijeta kao gladijatorima koristi se i najbolji učenik grubićevsko-labrovićevske škole umjetnosti, laureat prošlogodišnje nagrade Radoslav Putar, društveno zabrinuti Marko Marković. Velika je budućnost pred umjetnikom: njegovi radovi tematiziraju propale hrvatske firme i sudbine njihovih radnika, oni su multimedijalni pa spajaju performanse, video i nekakve nemušte crteže i zapise koji su neka vrsta dokumentacije, a, najvažnije, umjetnik se ne libi nimalo bocnuti sama sebe kako bi ušao u područje tjelesne umjetnosti i zadobio onu kontroverzu i šok koji okružuju takve izričaje. Marković promišljeno slijedi već zacrtane putove lažnog angažmana koji tako dobro prolaze u našim galerijama. Problemi radnika bez posla opet su svedeni na muzejski geg, na nešto što ćemo zaboraviti brzo, a što će umjetniku donijeti neki novac, nekakav društveni ugled u svijetu naše umjetnosti u raspadu. Ako je kustosima ta „angažirana“ umjetnost tako draga, ako se sam investitor u ovu izložbu HT voli pokazati kao društveno osviještena firma, predlažem da se nagradna svota ove godine ne dodijeli umjetniku, nego neka se razdijeli među radnicima koji su izgubili posao. Sigurno bi im taj novac bolje došao negoli nekakvu Markoviću, kome su oni tek sredstvo kojim se zapravo izruguje problemima društva.

Nije sve tako sivo

Malo suptilniji, ali svejedno tupa udarca, jest rad Nikoline Ivezić, koja je vjerojatno shvatila da je „angažman u umjetnosti“ mnogo isplativiji od jeffkoonsovskih slika i predmeta, pa čak i od slika žena s reljefno istaknutim grudima koje je radila prije (i još radi), što također govori o našem svijetu umjetnosti. Njezine bojanke s prizorima nasilja, siromaštva, nezaposlenosti i drugih problema koje potresaju naše društvo teže spojiti ozbiljno i zabavno, ali ponovno na banalan način ističući „aktualnost“. Estetika danas postaje rob licemjernih poetika političkog angažmana i tobožnjih briga za društvo. Rad Ivana Latina nešto je zanimljivija i intelektualno i umjetnički poticajnija kritika društva: uz realistično naslikan avion na nizu krpica platna zalijepljenih na podlogu postavljen je citat Johna Ruskina o lošim posljedicama suvremene industrijalizacije. Avion je kvalitetno i inovativno izveden, a uz Ruskina simbolizira današnji svijet jednodimenzionalnosti, kako kaže naslov rada.

Vrlo je kvalitetan dokumentarni zapis Ane Bilankov U ratu i revoluciji u kojemu na vrlo dirljiv način preživjela svjedokinja govori o iskustvima Drugoga svjetskog rata i prava je šteta što je taj rad izložen na ovoj izložbi (a ne recimo na Zagreb Doxu, jer definitivno nije videorad) punoj ridikuloziteta, odmah do preglasnoga stroja Damira Bartola Indoša koji proizvodi zvukove nategnutih opruga (uz niz „intelektualnih“ citata u kameru o njemu) i koji može služiti kao metafora ovogodišnje izložbe kao nešto pretenciozno, bučno i iritantno, posve nepotrebno bilo kome, estetski podbačaj.

Takvih izlišnosti ispod svakog kriterija poput te Bartola Indoša možemo vidjeti još na izložbi. Toni Meštrović kruži kamerom izvan Brda Proljeća (Tel Aviva) bez nekoga stvarnog razloga i opravdanja, osim turističkoga dojma. Ne dvojimo da je umjetnik bio oduševljen izraelskom prirodom, ali po čemu se taj iznimno jednostavan, banalan rad zaslužio naći na ovoj izložbi? Ali vrhunac pretencioznosti i svega negativnog što se javlja kao nekakav osip, kao kožna bolest na našoj umjetnosti pa sa sobom i nagrđuje oboljelog i uzrokuje njegovo raspadanje pred očima svijeta jest rad Luize Margan. Umjetnica želi pokazati svoju veliku učenost pa prisvaja, kako to teoretičari vole reći, fotografiju grupe TOK i uvrštava je u svoj rad koji sugerira pozornicu. Ona nam želi pokazati kako je promišljanje povijesti njezina hiperintelektualna, umjetnička svakodnevica i kako su problemi realnosti i umjetnosti na fotografiji gdje članovi rečene grupe na prosvjede nose geometrijske znakove „ingeniozno“ uklopljeni u njezin rad. Problem je u tome što naprosto parazitiranje na tuđoj dosjetci ne može držati vodu za jedan rad koji se tako glasno želi baviti problemima umjetnosti i što se na kraju rad tim problemima ne bavi nigdje osim u umjetničinoj glavi. Konstrukcije koje nam predstavlja ne govore ništa, a ponajmanje govore o reprezentacijskim problemima. Ovaj rad je najbolji svjedok opasnosti koja se događa kada se netalent za vizualnu umjetnost udruži s promašenom teoretskom edukacijom. Glavom punom filozofije umjetnica je zaboravila na osnovi umjetnosti kao fascinacije, što je njezin individualni i nezanimljiv problem, ali kada se takav rad zbog mistifikatorski napisane prijave ili (jao svima nama ako je tako) umjetničinih veza pojavi na ovako važnoj izložbi, to je problem društva i problem naše umjetnosti. Postavlja se pitanje: uz ovakve radove koji prolaze i uz ovako niske kriterije kakva je budućnost likovne umjetnosti?

Eksperimenti bez kvalitete

Eksperimenti s filmom, svjetlom, zvukom na ovoj izložbi pohvalni su, ali ne mogu zadržati status zaista kvalitetne umjetnosti jer ostaju samo eksperimenti. Drukčije je recimo s velikom instalacijom Lale Raščić Prokleta brana, koja kombinira tradicionalne medije (usmena predaja, akvarel) s novima (video), pričajući priču u više od pola sata. Koncept je zanimljiv kao multimedijalni projekt, ali bio bi zanimljiviji u kazalištu uz realno pričanje, a ne video. Jer uzusi su jaki, što god mi govorili o tome, muzejima je inherentna ponajprije vizualna umjetnost. Svi govori o „širenju granica suvremene umjetnosti“ besmisleni su i needucirani i pokazuju dubinsko nerazumijevanje same biti te vrste umjetnosti. Fascinacija koju svakako može izazvati rad Lale Raščić deplasirana je u muzeju. Tamo to biva samo brbljavi rad koji ustrajava na priči, a ona je glavni neprijatelj likovnosti. Naracijama je mjesto u filmu, književnosti, kazalištu – likovna je umjetnost nijema. I takva, nijemoga slikarstva na ovoj izložbi ima, doduše, malo – uz spomenutog Latina tu su Šandrk, Vehabović, Pavlović, kao i frotaži pariških šahtova Duje Jurića. Uz još neke spomenute, to su rijetki radovi s likovnim smislom na ovoj izložbi, smislom koji sve agresivnije gase institucije koje bi ga trebale očuvati.