Srpska bežanija

Ako je Srbima stalo da se izbrišu i posljednje posljedice rata, bilo bi nužno da se i oni pridruže naporima da se s hrvatskih generala skine stigma „udruženoga zločinačkog pothvata“

Priznajem: u slobodno vrijeme vrtim TV-kanale. Pritom se svakodnevno, kraće ili dulje, zaustavim na Radio televiziji Srbije (RTS), koja se određuje kao „medijski servis europske Srbije“. Nekidan mi je pozornost privukla emisija o crkvi Marijina uspenja (Marijina uznesenja), negdje u unutrašnjosti Srbije, uz koju je izgrađen i veoma zanimljiv sakralni etnokompleks. Vodeći reporterku kroz različite prostorije, svećenik je htio skrenuti osobitu pozornost na ikonu koja se nije razlikovala od drugih po umjetničkoj ili nekoj drugoj vrijednosti, nego po tome što se lako mogla složiti. „U vreme bežanije, sklopi ikonu… u torbu… pa bež“, kratko je prokomentirao svećenik.

Koji dan nakon toga u Zagrebu je predstavljena studija Manjinski povratak u RH u kojoj se daju rezultati UNHCR-ova istraživanja Manjinski povratak u Hrvatsku – studija otvorenog procesa. Na predstavljanju je među inima bio i predsjednik Ivo Josipović, koji je tom prigodom ustvrdio da je od broja izbjeglica važnija svaka pojedina ljudska sudbina koja stoji iza njih. „Svaka politika koja u sebi ima ljudskosti mora voditi računa o izbjeglicama koji se žele vratiti“, rekao je naš predsjednik te zaključio da je njihov povratak važan „da se izbrišu posljedica rata“.

Slažem se. Izbjeglice nikad nisu samo „statistički podaci“. Ljudski je o tome voditi računa, jer nitko ne napušta dom iz obijesti, a osobito onaj koji uz dom napušta i zemlju koja je hranila njega i naraštaje njegovih predaka. No nije li ipak odveć pojednostavnjena tvrdnja da se fizičkim povratkom izbjeglica briše ta važnih posljedica rata? U navedenoj studiji stoji da je na prostoru bivše Jugoslavije još nužno stambeno zbrinuti 73.500 najugroženijih „raseljenih osoba“, od toga „u Hrvatskoj njih 8.500“. Stoga se pitam bi li se povratkom u Hrvatsku 8.500 izbjeglih Srba „izbrisala ta važna posljedica rata“, odnosno da li bi nakon toga nastalo stanje kao da se srpski izbjeglički val za vrijeme Oluje nije ni dogodio? Nikako! Bijeg naroda odveć je složena činjenica da bi je obrnuti tijek mogao jednostavno poništiti. Uz njega se vezuju mnogobrojni demografski, socijalni, psihološki i politički čimbenici, koji utječu ne samo na iseljenu manjinsku skupinu nego i na matični narod. U vezi s tim dostatno je spomenuti hrvatske generale koji su pred međunarodnim sudom u Haagu kao „progonitelji“ prvostupanjski osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Može li se stoga ustvrditi da bi se povratkom posljednjega srpskog izbjeglice, a nastavljanjem robijanja hrvatskih generala (ukoliko bi bila potvrđena prvostupanjska presuda), „izbrisalo“ srpsko izbjeglištvo kao „važna posljedica rata“? Nipošto! Stoga ako je Srbima stalo da se izbrišu i posljednje posljedice rata, bilo bi nužno da se i oni pridruže naporima da se s hrvatskih generala skine stigma „udruženoga zločinačkog poduhvata“. A za to bi bilo dovoljno da javno izgovore svakomu jasnu pa i dokumentiranu činjenicu da ih je na bežaniju pripremilo i navelo njihovo vodstvo s namjerom da poluči određene političke ciljeve.

Vratimo se priči s početka. Koje je mjesto ikoni na preklapanje u temi kojom se bavi ovaj članak. Važno. Ona govori o teškoj povijesti srpskoga naroda, u kojoj je bežanija stoljećima zauzimala važno mjesto. (To je vjerojatno potaknulo akademika Jovana Raškovića na – problematičan – zaključak da „Srbi nemaju osjećaja za tlo“.) Inače bežanija se redovito događala nakon ustanaka i bila je uključena u njegov plan. Ukoliko ustanak ne uspije „sklopi ikonu… u torbu… pa bež“. Tako je bilo i nakon neuspješna srpskog ustanka u Hrvatskoj, koji je počeo kao balvan-revolucija u kolovozu 1990. Izricanjem te jednostavne istine sa srpske strane, uz povratak izbjeglica, izbrisala bi se možda posljednja „važna posljedica rata“.