Samoća je bolest našega doba

Kraj dvadesetoga stoljeća i početak dvadeset i prvoga smješteni su u „labirint samoće“/ Ako čovjek o svojoj okolini nema kritičko mišljenje, izgubljeni smo / Tematika i način pisanja u Europi i u Čileu ne razlikuju se mnogo / Ja vjerujem u pisanje kao što je veliki Ivan Meštrović vjerovao u svoje kiparstvo ili Michelangelo u svoju Sikstinsku kapelu / Ako pjesnik nije etičan, njegova je poezija samo prazan govor koji više ukazuje na njegovu taštinu nego na estetičku i misaonu potragu / Internet zahtijeva duboku samoću, to je „neprestano samozadovoljavanje” koje nam ne dopušta živjeti za istinu i od istine / Samoća izaziva mržnju, okrutnost, prozelitizam, agoniju, bol i želju za osvetom / Nemoguće je ne osjećati Hrvatsku, taj jezik, tu glazbu koja je uistinu mač koji me presijeca uzduž i poprijeko i tako će biti dok budem živ / Čileanski pisci hrvatskoga podrijetla nalaze se u samim vrhovima / Borges je neka vrsta hispanoameričkoga Homera, on je savjest, sjećanje, izobraženost, nadarenost / Bog se umorio od našega zapuštanja života / Prošlost, sadašnjost i budućnost mogu se uskladiti kako bi na ovom svijetu bilo više svjetla

Andrés Morales Milohnić je pjesnik, sveučilišni profesor i esejist, a od 4. prosinca 2007. i najmlađi član Čileanske akademije za jezik, koja djeluje od 5. lipnja 1885. i ima 36 redovnih članova. Rođen je 1962. u Santiagu, profesor je književnosti i predaje na dvama sveučilištima: na državnome, Universidad de Chile, i na privatnom, Diego Portales. Dosad je objavio 18 zbirki poezije i smatra se jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja. Djela su mu prevedena na devet jezika i uvrštena u više od 40 izbora poezije u Čileu i inozemstvu. Dobitnik je niza vrijednih književnih nagrada, od kojih je najvažnija Nagrada Pablo Neruda 2001. Veliki je promotor hrvatske kulture u Čileu, a zajedno sa Željkom Lovrenčić 1997. preveo je na španjolski knjigu Poesía croata contemporánea (Suvremena hrvatska poezija) i El viento de las estrellas oscuras (Vjetar s tamnih zvijezda, 2003) Drage Štambuka. Prošle jeseni sudjelovao je na Drugoj međunarodnoj kroatološkoj konferenciji u Zagrebu, što je bio povod ovom razgovoru.

Snimio Andrija Tunjić

Gospodine Morales Milohniću, iako ste stranac, ipak ćemo razgovor početi o hrvatskoj književnosti, koja vam nije nepoznata.

Nisam veliki znalac, ali ponešto znam. Naime, s dr. Željkom Lovrenčić radio sam na antologijama, predgovorima i prijevodima, od pjesama Vesne Parun do pjesama Drage Štambuka, od onih Ante Zemljara do onih Mladena Machieda i mnogih drugih; mladih, jako mladih i ne tako mladih. Sada pripremam predgovor za knjigu Mladena Machieda, po mojemu mišljenju jednoga od najboljih živućih hrvatskih pjesnika. Osim toga, na svojoj web-stranici i na blogu (www.croacia-chile.blogspot.com) nastojim objaviti što je moguće više djela hrvatskih pjesnika i umjetnika te vijesti iz Hrvatske

Postoji dakle mogućnost da Čileanci bolje upoznaju hrvatsku književnost?

Svakako. Sa Željkom Lovrenčić pokušavam uspostaviti Katedru hrvatskih studija na Čileanskome sveučilištu (Universidad de Chile), u čemu nam je hitno potrebna pomoć Ministarstva znanosti Republike Hrvatske i Hrvatske vlade. U Čileu živi više od 300.000 potomaka Hrvata i sramota je da ne postoji nijedna institucija koja bi promicala hrvatsku kulturu, jezik i tradiciju. Samo Hrvatski stadion (Estadio Croata) i više nego siromašan Čileansko-hrvatski kulturni institut, neke klape sa sjevera zemlje te vrlo istaknute osobe poput uglednoga profesora i prevoditelja Andrije Rajevića čine goleme napore da organiziraju neka događanja. Za Čileance koji ne potječu iz europskih zemalja Hrvatska je jako daleka zemlja poznata uglavnom po ratu i vrhunskim sportašima, koji se ističu u velikim nogometnim i košarkaškim klubovima.

U Zagrebu ste sreli mnogo ljudi iz svijeta kulture i politike i vjerojatno osjetili titraje hrvatskoga društva?

Vidio sam da je riječ o vitalnome društvu, ali punome suprotnosti. Hrvatska je mala zemlja kao i Čile i u takozvanom književnom svijetu ili na književnoj sceni razvidne su svađe, zavist, moć, itd. Ono što mi se čini vrlo pozitivnim jest činjenica da ima mnoštvo nadarenih ljudi i mnogo energije, što je jako pohvalno, osobito za nas koji ne živimo u Hrvatskoj.

Imate li kakve prijedloge koji bi poboljšali suradnju?

Imam ih nekoliko. Kao prvo trebalo bi osnovati Institut za hrvatski jezik kao što je to Institut Cervantes u Španjolskoj, koji bi promicao hrvatsku kulturu i jezik u zemljama u kojima živi najviše hrvatskih doseljenika: primjerice Čileu, Sjedinjenim Državama, Argentini, Australiji. Drugo, trebalo bi nastaviti s kroatološkim konferencijama i poseban naglasak staviti na latinskoameričke zemlje. Treće, trebalo bi osnovati Katedru za hrvatske ili slavenske studije na Universidad de Chile (najstarija, najveća i najuglednija sveučilišna institucija), na kojoj bi svake dvije godine gostovao(la) predavač(ica) iz Hrvatske radi podučavanja hrvatskoga jezika, kulture i civilizacije. Tu bi se katedru moglo nazvati po Marku Maruliću, a kako bi njezino značenje bilo što veće, mogle bi se uključiti i druge slavenske zemlje. Četvrto, trebalo bi ostvariti trajnu razmjenu između studenata i profesora iz zemalja Latinske Amerike i Hrvatske uz stipendije koje bi davale obje zemlje. Zatim bi trebalo darovati knjige na hrvatskome jeziku sveučilištima i institutima kako bi se širom svijeta počele osnivati knjižnice vrhunskih djela hrvatske i slavenske književnosti u institucijama koje sam spomenuo. Na kraju, trebalo bi organizirati neku buduću kroatološku konferenciju u Argentini i(ili) Čileu kako bi sveučilišni profesori i znanstvenici te šira javnost upoznali hrvatsku kulturu. Konferencija bi imala putujući karakter i na njoj bi mogli sudjelovati pripadnici hrvatske zajednice, sveučilišni profesori, pjesnici, književnici, osobe iz raznih područja.

Naša civilizacija sve više cijeni stvari kojima se čovjek služi ili kojima služi, a sve manje razgovor. Zašto je tako?

Zato što, makar zvuči paradoksalno, posjedujemo višak komunikacijskih sredstava, s kojima živimo, kojima se koristimo (telefon, internet, e-mail, faks itd.), zbog kojih se mijenja čovjekov karakter i skriva iza nekoga aparata. Osoba od krvi i mesa više gotovo i ne postoji. S druge strane, kao posljedica virtualnoga svijeta – opet interneta i računalâ – jača divlji individualizam koji se odražava u stvarnosti. To je, po mojemu sudu, najveći razlog.

A merkantilizam, koji od novca pravi gospodara i vlasnika ovoga svijeta?

To je točno. Novac je postao poganski bog kojemu se treba svakodnevno žrtvovati: mir, druženje, spokojni razgovor uvijek se odgađaju. Problem komunikacije je u tome što do razgovora među ljudima i do međusobnoga razumijevanja dolazi sve manje pa nas sve više preplavljuje samoća. Ne želim biti pesimist, ali prema riječima velikoga pjesnika i esejista Octavija Paza, kraj 20. stoljeća i početak 21. smješteni su u „labirint samoće“.

Može li poezija spasiti čovjekovu ljudskost? Naime, u Hrvatskoj je sve više ljudi koji se diče uljuđenim ponašanjem, ali ne i ljudskošću. Je li tako i u Čileu?

Mislim da i u Čileu kao i u cijelom svijetu doživljavamo iste stvari. To je univerzalan problem, a ne problem neke države, područja ili kontinenta. Vezano uz poeziju kao „pojas za spašavanje“ čovječanstva, mislim da ona to na neki način i jest. Svaka vrst umjetnosti može čovjeka iskupiti i spasiti jednako kao istinska duhovnost, kritičko mišljenje ili filozofski pogled na nešto. Nadam se da se zbog sve raširenijih nepolitičkih pokreta (gnjevni – El movimiento 15-M – građanski pokret koji u Španjolskoj postoji od 15. svibnja 2011. i oni s Wall Streeta), koji se pojavljuju u svijetu korištenja društvenim mrežama u pozitivne svrhe stvari mogu mijenjati sve dok se ne obnove ljudske i etičke vrijednosti koje su nestajale zbog naše vječne bezosjećajnosti.

Mislite li i na ono glasovito pitanje: može li se pisati poezija nakon Auschwitza?

Tomu pitanju pridodajem i – nakon Hiroshime i Nagasakija. Poeziju je nužno i prijeko potrebno pisati. Ako čovjek ne počne razmišljati o svojemu postojanju, ako ne počne gledati svoju okolinu na estetski način i ako o njoj nema kritičko mišljenje, izgubljeni smo.

Zato sve više europskih naroda i kultura ustrajava na identitetu, nacionalnom, kulturnom i svakom drugom...

Mislim da je sadašnja Europa više Europa „naroda“ nego Europa državâ. Tradicionalne države zbog svoje nedjelotvornosti i birokracije – a prije svega zato što ne čuju glas svojih naroda, ponovno se vraćam gnjevnima, koji vape za osnovnim stvarima – ostaju po strani, daleko iza drugih.

Kako se Čileanci i vi odnosite prema identitetu, je li vam važan ili o njemu mislite kao o teretu?

Naš identitet, kao što sam rekao na II. kroatološkoj konferenciji održanoj u Zagrebu, podrazumijeva shvaćanje da smo multikulturni narod koji mora očuvati svoj identitet i u isto ga vrijeme obogatiti drugim tradicijama.

Tko ugrožava vaš identitet?

Prije svega sjevernoamerička globalizacija koja svojom teškom čizmom drugima nameće svoju kulturu. Čile je zemlja nastanjena Hrvatima, Talijanima, Englezima, Francuzima, Nijemcima itd., rezultat je miješanja svih tih naroda s domorodačkim stanovništvom, pravim gospodarima ove zemlje: Mapuchima, Huillinchima, Pehuenchima, Aymarama, itd., itd., itd. Nama Čileancima identitet još nije jasan ni određen pojam.

Zašto nije?

Zato što nismo tisućgodišnji narod kao Europljani ili Azijati, već mlada zemlja (usprkos nezavisnosti od dvjesto godina i činjenici da smo godinama bili kolonija) koja se neprestano preispituje i traži svoj identitet, ne nalazeći ga.

Je li vam identitet teret?

Mislim da identitet nije teret; prije bi se radilo o silnoj potrebi ljudi – pritom mislim na intelektualce, odnosno na one obrazovane – da se osjete Čileancima više nego što se to od njih očekuje prema pravilima po kojima je neka zemlja klasificirana.

Pjesmu Moja je domovina val koji se ne lomi završavate mišlju: „nikada ama baš nikada me nije napustila, samo moram pronaći odjek svoje zemlje”. S obzirom da ste i hrvatskoga podrijetla, osjećate li i Hrvatsku svojom domovinom?

Svakako. Ja sam dijete dvoje političkih useljenika u Čile: majke Hrvatice koja je bježala od nacizma i komunizma i oca Španjolca, koji je bježao od fašizma. Kako da se ne osjećam Hrvatom? Moja baka Ljubica Roje Kapetanić iz Splita pisala je na hrvatskom jeziku i čak objavila knjigu pjesama u prozi, moj djed Mihovil Milohnić Bogović, odvjetnik s otoka Krka, pripovijedao mi je priče, legende, opisivao mi svoju domovinu, njezine krajolike i običaje u njoj. Otkako znam za sebe Hrvatska je moja druga domovina, jer se, kao što je logično, osjećam i Čileancem. Ja sam Latinoamerikanac prvoga naraštaja, ne kao drugi potomci Hrvata koji ne znaju ništa ili znaju jako malo o zemlji svojih predaka.

Ima i takvih?

Ponekad sam susretao neke potomke Hrvata koji čak nisu znali ni odakle potječu njihovi djedovi ili pradjedovi (uglavnom s otoka Brača) i koji, sramotno, ne znaju da je primjerice Zagreb glavni grad Hrvatske, niti da Hrvatska više nije u Jugoslaviji.

*** Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 470, od 8. ožujka 2012. godine.***