Rat ne ubija samo mecima

Nakon prethodnoga romana Nebojše Lujanovića Godina svinje (2010), u kojem se mogla iščitati gotovo izravna kritika stanja suvremenoga hrvatskog društva, činilo se da se pisac pridružuje nekolicini autora koje žestoko senzibiliziraju društvene anomalije i nakaradnosti i koji na njih isto tako žestoko odgovaraju. I da će njegova sljedeća knjiga u tom pogledu biti možda još radikalnija, sve do ruba kad se pojavljuje opasnost od pojednostavnjivanja koje vodi u angažmane koji s literaturom više nemaju mnogo dodira. No Lujanović ne samo da nije krenuo u tom smjeru nego je nakon svega onoga što je dosad objavio (tu su još roman Stakleno oko, 2007, i zbirka priča S pogrebnom povorkom nizbrdo, 2008), u svom novom romanu Orgulje iz Waldsassena napravio tematski otklon i pokazao veliku zanatsku zrelost u oblikovanju vrlo složene prozne strukture.

Izd. EPH, Novi Liber, 2011.

Roman Orgulje iz Waldsassena sastoji se od triju opsegom ujednačenih dijelova. Riječ je o trima različitim pričama čije protagoniste razdvajaju vrijeme i mjesto zbivanja, a na okupu ih, kao romanesknu cjelinu, drže neki zajednički motivi, npr. jedne orgulje, selo Bučići kod Travnika, pripadnici bosanskih franjevaca ili sveprisutnost zla u povijesti Bosne. Za razumijevanje romana važna je piščeva napomena o građi koju je uporabio pri njegovu pisanju. Svaka od tri priče zasniva se naime na stvarnim podacima iz života glavnih likova: fra Bože je lik iz jedne „privatne povijesti“, Therese Neumann dio je jedne „svjetske, ali nikad priznate, povijesti“, a fra Marijan Šunjić pripada „lokalnoj, nepravedno zanemarenoj i zapuštenoj povijesti“. Lujanović posebno spominje i tri knjige vezane uz bosanske franjevce iz kojih su „neki dijelovi romana izravno posuđeni“. Dakako, posrijedi je književno vrlo osviješten autor koji vješto barata alatima i postupcima fikcionalizacije zbiljske građe; „prepisivanjem“ podataka iz sfere stvarnosti postiže efekt vjerodostojnosti svoga stvorenog, izmaštanog svijeta.

Prvi dio romana, Fildžan svetog Ive, priča je najbliža našem vremenu, a nose je dva središnja lika. Jedan je neimenovani pripovjedač, izbjeglica iz sela Bučića u srednjoj Bosni koji živi u Zagrebu, „uhvaćen između dva svijeta, podjednako stranac i domaći i u jednome i u drugome“. U njegovim prisjećanjima izmjenjuju se slike iz djetinjstva u kojima se prepleću prizori i sretnih i grubih trenutaka, u svakom slučaju vrijeme u kojem bi se želio zadržati, ali ga brutalno razaraju vijesti iz staroga kraja. Drugi je lik fra Bože, koji mladom prijatelju povremeno šalje pisma izvještavajući ga o strahotama „na terenu“, gdje se „rat udomaćio kao domaća životinja“, o „buđenju demona“ ispod uniformi i o svom očaju jer ne zna što da učini: „ja ispraćam cijeli jedan svijet i zgrćem zemlju nad njime“.

Put k Theresi naslov je drugoga dijela romana, vremenski smještena između dva svjetska rata, s težištem na Drugom. Tri su nosiva lika priče. Središnji je Therese Neumann, mučenica, živa svetica i stigmatistica iz maloga pograničnog mjesta Konnersreutha, „čudo“ koje privlači tisuće hodočasnika, ali ga Rim ne priznaje, a fašisti ismijavaju. Fra Dominik iz Bučića, koji je došao u obližnji samostan Waldsassen da bi u svoje selo otpremio orgulje, piše Theresin životopis prema svjedočenju njezine sestre Agathe. I na koncu padavičar Hermann/Armand, koji se u Francuskoj priključuje okrutnoj postrojbi koja oko sebe ne ostavlja ništa živo; uspijeva im umaknuti, odbacuje oružje te kreće na svoj „put k Theresi“, ali ne stiže na cilj.

Treći dio, koji je svoj naslov dao cijelom romanu, vremenski je najudaljeniji i seže u sredinu 19. stoljeća. Pripovjedač je Jozo Marin, alkoholičar i priučeni veterinar, koji je došao u samostan u Gučoj Gori da bi fratrima ispričao ono što o fra Marijanu Šunjiću „neće bit ni zapisano ni zapamćeno“. Jozo se sa fra Marijanom upoznao prije mnogo godina u travničkom zatvoru, gdje su dugo tamnovali u istoj ćeliji. Pripovijedajući gučogorskim franjevcima o tim svojim tamničkim zapamćenjima i povezujući neka kasnija zbivanja Jozo sada suvislo spaja i prepleće tri nesretne sudbine: tragediju mladoga Turčina Imrana, nesretnu sudbinu Adalgisova štićenika i graditelja orgulja Florijana Krešića te fra Marijanovo srljanje u propast.

U tom se dijelu romana raspetljava i čvorišni, provodni motiv orgulja. Sagradio ih je mladi Florijan Krešić u pet godina boravka u Waldsassenu, gdje je nakon toga umro. Njegov dobrotvor opat Adalgiso posredno je, budući da je mladić bio nijem, doznao da Florijan potječe iz mjesta Srebrndola, da je to vjerojatno negdje u Bosni, da je kao dječak prisustvovao pokolju u kojem je izginula i njegova obitelj te je on od užasa zanijemio. (Srebrndol = Srebrenica, nekad sjedište Bosne Srebrene ili Srebreničke; pokolj koji je preživio Florijan asocijativno se može vezati uz onaj nedavni.) Adalgiso je smatrao da se to remek-djelo „mora vratiti na izvor patnje koja ga je oblikovala“, pa je fra Marijan preuzeo dužnost da orgulje dopremi u Bučiće. Ali smrt ga je pretekla; a kako se vidi, nije to uspjelo ni fra Dominiku, ali ni fra Boži, jer je UNPROFOR-ov konvoj u kojem su bile orgulje „zaglavio negdje kod Jajca“.

Lujanovićev je roman kompozicijski, stilski, tretmanom povijesti vrlo složena tvorba, k tome s obrnuto postavljenim vremenskim slijedom, što u nas nije baš čest postupak (među novijim djelima npr. Jergovićevi Dvori od oraha). Da bi istaknuo neke konstante u ljudskom ponašanju i društvene mehanizme koji djeluju u određenim situacijama, autor je u priče koje se zbivaju u različitim vremenima vješto uklopio storije o mržnji, osveti, boli, o nepoštovanju drugog i drukčijeg, o nemoći pred dominacijom zla, o apsurdnosti ratova. Ništa od toga nije rečeno kao pouka ili kao moralka, sve proizlazi iz pripovijedanja i umetnutih priča. Zanimljiva bi bila i analiza odnosa Lujanovićeva teksta (njegovih modela) prema franjevačkim kronikama i prema Andrićevu diskursu. U književnom smislu tu doista nema ništa problematično. Nekih dodirnih točaka svakako ima, ali one ne proizlaze iz ugledanja mladog pisca u djelo klasika, nego iz zajedničkog izvora građe.

Roman Orgulje iz Waldsassena vrijedan je prinos suvremenoj hrvatskoj prozi. Usto, on je još jedna velika (umjetnička) posveta bosanskim franjevcima (ujacima), koji su mnoga stoljeća bili jedini oslonac običnom puku u graničnom području, gdje su se dodirivali različiti narodi, vjere i civilizacije. Pa premda su često bili u bezizlaznim situacijama, kad ih je napuštala snaga i vjera u spasonosno rješenje, neki od njih, kao fra Marijan Šunjić u romanu, znali su da je ta granica prije svega „u nama samima i da se i sami dijelimo na dvoje“.