Raspjevani igrokazi

Dvije nedavne premijere u gradskim kazalištima za djecu vrlo su slične. Obje su nastale dramaturškom obradom bajki, obje se umnogome temelje na originalnoj glazbi i obje, svaka na svoj način i u okviru osobnih redateljskih poetika, nastoje temu predočiti svim kazališnim sredstvima miješajući žanrove i tehnike, ali ostajući u okvirima „kazališta za djecu“, i to onoga koje bi bilo blisko dječjem načinu govora i razmišljanja. Rezultat tih nastojanja dvije su – ne posve različite – ali ipak drukčije predstave, koje će vjerojatno biti zanimljive i roditeljima.

Predstava Princeza i žabac, premijerno izvedena 25. veljače u kazalištu Trešnja u režiji Nine Kleflin, suvremena je obrada bajke braće Grimm u koju je autorica i redateljica uvrstila djeci poznate dosjetke i citate, kako one iz sinkronizacija dugometražnih crtanih filmova, tako i one iz davnih vremena koji djeluju neukusno (primjerice, prepričavanje starih viceva), bez obzira na glumačko umijeće. Priču je autorica začinila originalnom glazbom Matije Antonića čije se skladbe kreću od bluesa, jazza, countryja do običnoga popa pretvarajući tako bajku u mjuzikl koji neodoljivo podsjeća na spomenute visokobudžetne dječje filmove. Povjerivši glavne uloge Neri Stipičević i Rakanu Rushaidatu, redateljica je u kontekstu predstave iznimno dobro iskoristila njihove mogućnosti, dok su ostale uloge ostale plošne i tipske, što je nedostatak ako znamo da ih igraju Damir Klemenić, Daria Knez Rukavina i Višnja Babić. Uloga Tonyja Šestana, paža koji je povremeno i pripovjedač, dramaturški je nedosljedno provedena te su njegove pripovjedačke epizode neuvjerljive. Temeljeći se ponajprije na glazbenoj i vizualnoj atraktivnosti (scenografija Osmana Arslanagića i stilski kostimi Marije Šarić Ban te scenski pokret Damira Klemenića) ova je predstava sjajan igrokaz s pjevanjem. Vizualno atrakciji pridonosi i primjena teatra sjena, tehnike zaustavljenih kadrova, kao i atraktivan scenski pokret. Mlada pak publika kojoj je namijenjena gubi koncentraciju tijekom dijaloga koji, bez obzira na simpatično glumačko nadigravanje i korištenje šatrovačkih izraza, obiluju djeci nezanimljivim citatima iz književnosti i povijesti.

Rakan Rushaidat u predstavi Princeza i žabac

Redateljica Saša Broz u Žar ptici nije radila mjuzikl, ali i u njezinoj predstavi Siromah i vrag, premijerno izvedenoj 1. ožujka, važnu ulogu ima glazba Marija Mirkovića, kojom uspješno i funkcionalno podvlači bitno u dramatizaciji narodne priče Zinke Kiseljak. Scenografske promjene redateljica je riješila korištenjem Ante Krstulovića u ulozi anđela čuvara Anđelka kao scenskog radnika, što u kontekstu priče dobro funkcionira. Prenaglašenost pokreta i glumačkog izričaja, mimska i pantomimska rješenja pojedinih scena te funkcionalna koreografija Snježane Abramović Milković kao i maštoviti kostimi Marite Ćopo te kolorizam scenske rasvjete Saše Mondecara nedvojbeno su pridonijeli predstavi namijenjenoj nešto starijoj školskoj publici. Ipak, poigravajući se zadatostima priče i poznatim elementima (teatar sjena, slapstick-komedija, zaustavljeni kadrovi, osvjetljenje stroboskopom) kojim se – očigledno – većina redatelja služi pri postavljanju predstava za djecu (a i onih za odrasle), u suradnji sa scenografom Dragutinom Brozom redateljica ostvaruje atraktivna scenska rješenja prikaza prelaženja rijeke ili slike pakla. Sve su uloge ostvarene u sličnom, karikiranom i povišenom stilu glume koji prelazi u grotesku te zabavlja publiku. Smjerni i naivni Dobroslav (Marko Makovičić) u opreci je s ostalim likovima u predstavi, kao i diskretno utišan bosonogi Anđelko u crnom kimonu. Naglašeno karikiranje rezultiralo je atraktivnim glumačkim ostvarenjima Natalije Đorđević (crna kokoš Veselka), Gorane Marin (goropadna gostioničarka Sofija), Damira Poljičaka (Vrag) i Ive Visković (Dobroslavova žena Justa), dok su ostali članovi ansambla – Drago Utješanović, Vesna Ravenšćak i Berislav Tomičić – bili nešto umjereniji u karikaturama, držeći se okvira zadanih svojim ulogama.

Iako se obje predstave mogu opisati kao funkcionalne i tipske, s obzirom na zadanosti žanra, ipak su se obje redateljice trudile ostvariti ih na visokoj produkcijskoj razini, u čemu su im ansambli obiju predstava pozitivnom energijom i zaigranošću svesrdno pomogli.