Promatrači i pomagači

Kad bi trebalo navesti neku osobinu po kojoj su sjeverni i južni gradovi međusobno izrazito slični, čovjeku bi najprije pala na pamet činjenica da se i ovdje i ondje mnogo prekopavaju ulice radi komunalnih radova: procuri kanalizacija, šikne voda, zasmrdi plin, pa treba rovati. To je zajedničko Dubrovniku i Čakovcu, Puli i Vinkovcima, jer svuda se naveliko popravlja. Ali kad se jednom pristupi kopanju, počinju razlike. Te su razlike goleme i zanimljive.

Jer kad se na ulici nešto radi, onda se obično oko toga mjesta postavi ograda, da prolaznici znaju što im je činiti. I oni to i čine. Na sjeveru redovito zaobilaze radilište i jedva ako one kopače i njihova poslovođu počaste ovlašnim pogledom. Na jugu pak, čim se pojave žute kacige, čim se začuje zvuk pneumatskih čekića, već se ondje skupe gledaoci: povješaju se po onoj daščanoj ogradi kao po kakvim tribinama, pa pažljivo motre sve što radnici poduzimaju. Stoje tako satima, jedni odlaze, a drugi dolaze, i mjesto na kojem se radovi izvode nikad nije bez publike.

Priznajte i sami da je ta razlika velika i važna te da traži objašnjenje. Pritom bi bilo dobro da smjesta odbacimo jednu hipotezu koja bi se mogla javiti. Ona bi tvrdila kako razlika dolazi otuda što na jugu ima mnogo ljudi koji nemaju pametnijega posla nego da gledaju druge gdje rade, dok na sjeveru takvih ljudi ima manje. Odlučno se protivim takvoj tvrdnji: besposličara ima na objema stranama podjednako, riječ je samo o tome da južni besposličari besposličare posve otvoreno, dok se sjeverni maskiraju u zaposlene ljude.

No zašto to čine? I zašto južni besposličari to ne čine? Ako uspijemo odgovoriti na to pitanje, znat ćemo sve. Moje je mišljenje da je stvar u tome što na sjeveru i na jugu postoji različit odnos prema javnosti. A ono kopanje na ulici je, dakako, javna stvar, pa zato ljudi – gledajući ili ne gledajući šljakere kako šljakaju – zapravo izražavaju svoj stav prema daleko važnijim stvarima.

Prvo, pokazuju oni svoj odnos prema komunalnim radovima uopće. Jer dok gledaju rupetinu nasred pločnika, južnjaci se pitaju čiji je ona problem, dok se sjevernjaci pitaju čiji je ona posao. Južnjaci, dakako, zaključuju da je rupa – odnosno ono zbog čega je nastala, recimo, prekinuti telefonski vod – gradski problem, dakle zajednički, dakle i njihov vlastiti. Pa ima li onda što logičnije nego da zastanu i gledaju kako se taj problem rješava? Sjevernjaci, s druge strane, polaze od pretpostavke da su takve stvari posao specijaliziranih službi. A kad netko radi svoj posao, onda mu se u taj posao ne treba plesti, niti ga treba ikako ometati, pa tako sjevernjačko neosvrtanje na te radove nije znak nemara, nego znak pristojnosti.

I tako dolazimo do drugoga važnog značenja što ga ljudi promatranjem ili ignoriranjem javnih radova posreduju svojoj okolini. Svoj interes za ono kopanje južnjaci nikada ne bi nazvali gubljenjem vremena, a ni pukom znatiželjom: stojeći na ogradi, motreći radnike – i ponekad im dobacujući pokoji koristan savjet – oni očituju svoju volju da pridonesu dobrobiti zajednice u kojoj žive. Posve su sigurni da promatranjem izražavaju potporu akciji koja je u toku, i da će zbog toga promatranja akcija teći brže i biti uspješnija. Oni su u vlastitim očima nalik na ljude koji iz čiste humanosti guraju gradski autobus koji neće da upali ili uklanjaju granu koja je pala sa stabla na pločnik.

Sjevernjacima, dakako, takva misao nikad ne bi pala na um. Budući da je ono kopanje posao nekih drugih ljudi, a ne njihov vlastiti, oni smatraju da bi od njih bilo i pretenciozno i nepristojno da se u taj posao miješaju. Jer na taj bi se način predstavili kao osobe koje ne znaju što je red, kao osobe koje sole pamet drugima umjesto da se iskažu na svome radnom mjestu, a i kao osobe koje brzopleto sude o stvarima o kojima malo znaju, poput optičkih kabela ili tlaka u plinskim instalacijama. I vjeruju: najveće će poštovanje iskazati onim majstorima – i najviše će im pomoći – ako se prave da ih ne vide.

Ali to nisu sve razlike, jer najvažnija je možda ova koja slijedi: odnosom prema javnim radovima i sjevernjaci i južnjaci zapravo iskazuju svoje shvaćanje ulice, koja je opet sinegdoha grada. Gledajući ili ne gledajući one radnike, oni poručuju što od ulice očekuju i što su joj spremni dati.

Južnjaci od ulice mnogo očekuju i mnogo su joj spremni dati. Ne bi oni satima stajali na onoj ogradi kad ne bi bili uvjereni da se ondje može dogoditi nešto uzbudljivo, kao što i inače na ulici može, budući da je ona nepresušno vrelo šarolikih zbivanja i novih senzacija. Upravo zato voljni su joj oni posvetiti veći dio svoga dana, pa i veći dio svoga života: rado se na ulici zadržavaju i ondje se dobro osjećaju.

Ništa od toga ne bi se moglo kazati za sjevernjake. Jer za njih je ulica tek način da se stigne od točke A do točke B, a nikada pozornica na kojoj se daju zanimljivi komadi. Zato oni očekuju od ulice da im omogući miran prolazak bez ikakvih iznenađenja. To je razlog što oni ponekad neće zapaziti ni nešto što je prava senzacija, a posve sigurno neće obratiti pozornost na nekakvo kopanje. Njima je, ukratko, boravak na ulici gubitak vremena, pa zato nisu pripravni da ulici posvete ni mnogo pažnje, a ni mnogo angažmana.

I, to je otprilike ta razlika. A ona je – da ponovim – zapravo razlika u načinu na koji se sjever i jug odnose prema gradu i prema zajednici uopće.

Treba još samo dodati da su i oni radnici u rovu na sjeveru sjevernjaci, a na jugu južnjaci. To znači da oni na sjeveru ne bi ni mogli raditi kad bi znali da ih netko stalno motri, a da oni na jugu ne bi imali prave volje da kopaju kad oko njih ne bi uvijek bilo zainteresirane publike.