Površna angažiranost

Najnoviji uradak glasovitoga francuskog redatelja Luca Bessona naslovljen The Lady izrazito je društveno angažiran, jer se tematski osvrće na požrtvovno djelovanje Nobelovom nagradom za mir ovjenčane Aung San Suu Kyi. Dapače, djelovanje u kojem je borba za demokratizaciju burmanskoga naroda, potlačena dugotrajnom vojnom diktaturom, važnija i od očuvanja vlastite obitelji zasnovane u Engleskoj. Temeljen na istinitom predtekstu, taj se film nastojao vinuti do epskoga raspona te istovremeno preuzeti status važnoga ostvarenja, što se pokazalo i kao njegova najveća pogreška. Nastao u englesko-francuskoj koprodukciji, film The Lady doseže i razinu interpretacije povijesnoga iskaza, jer je uključena i svjetska medijska percepcija nesmiljenoga vojnoga žrvnja te dokumentarni materijal novinara koji su se našli u samu žarištu zbivanja. Uz navedeno, oslobođenje iz kućnoga pritvora Aung San Suu Kyi otponac je temeljitoga istraživanja njezina tegobnoga egzistencijalnoga puta.

Michelle Yeoh u ulozi karijere

Besson i potpisnica scenarija Rebecca Frayn nisu pritom sigurni da li im je važniji naglasak na pokušajima oslobađanja potlačenoga naroda ili na dramskom kontekstu odnosa prostorno razdvojenih supružnika, Burmanke i Engleza, posvećenih zajedničkome cilju. Kako film odmiče, početna prožetost dvaju naznačenih segmenata sve više naginje razdvajanju, pa prijelomnim postaje dramski kontekst, upravo zbog činjenice da muž premine od teške bolesti, dok je žena zatočena u kućnom pritvoru, a državne im vlasti ne dopuštaju ni posljednji susret. Jasno je, dakle, prožimanje objektivnoga i subjektivnoga, s naglaskom na subjektivno sagledavanje filmske građe.

Nema nikakve sumnje da je The Lady posve srednjostrujaško ostvarenje koje pati od eurocentrične perspektive. Pritom nije posrijedi tek naznačena empatičnost središnjega muškoga lika, čija je uloga između ostaloga i katalizatora u gledateljevoj recepciji filmske rekonstrukcije povijesne građe, već i zastarjeli rasni klišeji u predočavanju burmanskoga naroda. Uočavamo gotovo kolonijalnu percepciju koja potječe još iz filma druge četvrtine dvadesetoga stoljeća. Nijedan lik Burmanca nije naime slojevitije okarakteriziran. Dapače, ili su nasmijani, ako su skloni demokratizaciji, ili su namrgođeni, ako su pak pristaše vojnoga režima. Podjednako, opažamo i krajnosti aktivista ozbiljna izraza lica i izdajica podmukla. A kada u drugoj polovici priče zatočeni pobočnici središnjega ženskoga lika gube na važnosti te se o njima tek dijaloški ovlašno referira, posve je jasno da autori više mare za dojmljivost filmskog negoli uvjerljivost i revalorizaciju povijesnog iskaza. Zbog takva pristupa ni burmansko zemljopisno zaleđe ni društveni uvjeti ne postaju više od egzotičnoga s etnografskim predznakom ili egzistencijalne opasnosti zbog nedostatka civilizacijskih zasada i nasilja vojnoga ustroja zasnovana na diktaturi.

No nisu samo Burmanci zakinuti za uvjerljivost predočavanja. Može nas začuditi da razvidnija karakterizacija nedostaje i važnim likovima dvaju protagonističinih sinova, kao i protagonistovu bratu i sestri. Svedeni na reakcije, nezaokružena habitusa, ti likovi ne postaju dostojna protuteža odnosu središnjih likova supružnika i njihova djelovanja u žrvnju zbivanja. Upravo zbog toga okosnicom glumačkih tumačenja ostaju Michelle Yeoh u liku Aung San Suu Kyi te David Thewlis kao muž dr. Michael Aris. Thewlis bez poteškoća glumi protagonista koji djelovanjem omogućuje barem natruhe zaštite opstojnosti voljenoj ženi, a nimalo ne griješimo ustvrdimo li da je Michelle Yeoh postigla najkvaliteniju ulogu u karijeri. Posvećena rekonstrukciji stvarne osobe, sposobna označiti karakterne osobine i postupke lika, tek povremeno seže u iskorake blagih manirizama.

Slikovnost je ovoga djela zasigurno i evokativni segment u kojem primjena raskošnijega kolorita natapa burmansko zemljopisno zaleđe, a tipično sivilo podcrtava britansko. Početna opreka ipak se razrađuje u nizu variranja kolorita i teksture filmske slike, pa upravo u burmanskom segmentu uočavamo i slikovnost primjerenu rasponu zbivanja ili emotivnih promjena središnjih likova. Podjednako je širok raspon glazbe Bessonova suradnika Erica Serre. Uspješan u interpretiranju folklornih glazbenih idioma, kao i u zvukovlju atmosferičnoga predznaka, ipak u razvedenijim orkestralnim skorovima povremeno ne postiže željeni pathos ili herojsku veličanstvenost, već postaje zalihosnim, a barem u jednom primjeru i patetičnim.

Prisjetimo li se, pak, da je Luc Besson osamdesetih bio predstavnikom tzv. neobaroka, nekolicine francuskih redatelja izrazito popularnih uradaka, ali i čestih kritičkih zamjerki zbog površnih postmodernističkih stilizacija, ne čine nam se začudnim ni stilizacijski postupci u filmu The Lady. Besson često u ovome filmu pri uprizorenju središnjega ženskoga lika primjenjuje usporeni pokret, a kako taj filmski zapis ima i izraženiju perceptivnu vrijednost u gledatelja, očitujemo ga dvojakim u naglašenom iskazu zamalo poetizacije postupaka protagonistice, dosegu osobnoga i društvenoga junaštva, ali i manirističnim u prenaglašenoj uporabi te se naposljetku izdvaja iz filmske građe i postaje sam sebi svrhom. Većina je redateljskih postupaka dosljednija izvedbom, no nažalost ne pruža previše iznenađenja. Ipak, filmsko promišljanje prostornih uvjeta razdvojenih središnjih likova te društvenoga konteksta koji ih okružuje učinkovit je, ali i subjektivan postupak, u kojem gledatelj opaža kulturne i civilizacijske predznake burmanskoga i britanskog.

Naposljetku, film The Lady zbog naznake važnoga uratka u društvenom vrednovanju, naznake koja je onemogućila i slojevitiju karakterizaciju i iščitavanje širega povijesnoga konteksta, dakle i snažniju provedbu filmskoga jezika, postaje poput raskošnijega članka u nekom etabliranom svjetskom magazinu. Površni doseg angažiranosti omeo je naposljetku i dublje sagledavanje istinski emotivne i dojmljive životne priče.