Polaroidom do smisla – u prirodi

Autor koji je po originalnoj vokaciji grafičar u izričaju se koristi fotografijom kao jednim od mogućih načina i duhovito se igra njome. Devedesetih godina koristio se uvećanim presnimkama iz časopisa u fotoobjektima i instalacijama, a posljednjih godina rabi instant-fotografiju i realizira serije fetiš-fotografija, dok se ovaj put poslužio polaroidom kao tehnikom svoje igre.

Iz ciklusa Četiri godišnja doba

Četiri godišnja doba naslov je izložbe polaroida 6,2 x 9,9 cm. „Snimanje panoramskih krajolika na polaroide za kućnu upotrebu“ – tako Kuduz naziva svoj pothvat bilježenja smjene vremena na najvidljiviji način – kao doba u prirodi. Njegove kućne snimke postaju slike i po njegovim vlastitim riječima lišene su svega. Time Kuduz dobiva bit – atmosferu polaroidne slike. I otkriva novi vlastiti simbol koji nudi gledatelju. Slike i simboli govore jače, jer govore o podsvijesti, kažu znalci. Kada je slika simbol, govori još snažnije, a što je na slici manje nevažnih detalja, bliže je simbolu.

Polaroidne kućne snimke danas imaju drukčije značenje. S pojavom digitalne fotografije izgubile su svaku prednost i za razliku od analogne fotografije ili crno-bijele fotografije, otišle na marginu postojanja. Zbog toga samom njegovom uporabom autor zauzima novo, drukčije stajalište kojim utječe na gledatelja. Riječ je o nečemu što je toliko retro da je gotovo izvan uporabne vrijednosti i time potiče nostalgiju, izvorni osjećaj kućnoga, domaćega, poput zaboravljene igračke, a kako se nalazi na rubu uporabne vrijednosti – postaje egzotičnom tehnikom – čime se približava simboličnosti.

Kuduzove panoramske fotografije postaju tako pastelne sličice koje fotografiju kroz prizmu prošlih tehnologija približavaju fotografskom slikarstvu Bitnoga – a on to naziva atmosferom u prirodi. One se čine neoštrima, što im daje sama tehnika polaroida vizualno ih približavajući dojmu razmazane boje i slike. Naglasivši tako umjesto da izbjegava, polaroidom – svojevrsnom tehnikom iznenađenja, Kuduz vješto izbjegava kič u koji upadaju fotografi amateri kada, recimo, pokušavaju snimiti prirodu ili zalaske sunca. Kuduz svojom polaroidnom igrom evocira još jednu činjenicu. Fotografija je naime započela snimanjima prirode, a danas se od nje odmaknula, pogotovo kada je riječ o umjetničkoj fotografiji. Ipak, u prirodi su odgovori. Autor odbačenom tehnikom bilježi vrijeme koje se ne može zabilježiti, bilježeći prirodu koju više nitko ne fotografira, uz pokušaje hvatanja smjena koje se zbog globalnog zatopljenja također više ne događaju samorazumljivo.

I zaista, na svim fotografijama nije potpuno jasno o kojem je to od četiri godišnja doba riječ. Kuduz pokušava tako naći smisao u arhetipu promjenljivog, onoga oko čega se sve vrti, uzimajući vječna četiri godišnja doba kao moguće ishodište i cilj, ne razlikujući ih jasno, i radi to dječački i nasmijano. Polaroidnom tehnikom i panoramskim snimkama Kuduz ispituje dva velika aspekta – prostor i vrijeme, a vrijeme se može na njima iščitati u još jednom kontekstu. Fotografirajući starom, gotovo potpuno prevladanom tehnologijom nešto što se naizgled ne mijenja ili se mijenja vrlo polako, Igor Kuduz slika prirodu koja se doima vječnom. Pritom, konfrontirajući dvije različite brzine vremena, na svojoj pastelnoj sličici govori o nemogućnosti jasne distinkcije prošlosti i sadašnjosti. Prošlost se kao magla provlači cijelom slikom sadašnjosti kroz sve pastelne boje krajolika. Kako je riječ o „obiteljskim i simpatičnim polaroidima“, cijeli koncept postaje naš i osoban – mi gotovo gledamo sebe u toj prirodi i samo slučajno nas baš na toj fotografiji nema. Dolazak velikom Smislu gledatelju je starinskom tehnikom omogućen tako da polaroidi mogu postati naši simboli traganja, ako ne i liječenja (mogućnost koju simboli imaju). Ako dovoljno dugo gledamo, možda možemo iza nekoga grma vidjeti sebe ili sliku osjetiti u sebi i sjetiti se vremena možda još prije polaroida, kada smo voljeli te panorame i bili jedno s njima.