Place des Eaux-Vives

Šestine, svibanj 1945.

Petar Herceg – muž i novopečeni otac, kći mu je tada imala tek tri mjeseca – krene rano izjutra s Trešnjevke u Šestine. Do Gračana prebacio ga je znanac, neki Marković, na njemačkom motorkotaču marke Puch. Potom se Marković vrati natrag jer je imao hitna posla u gradu, a on nastavi pješice. Dođe do Šestina, gdje ga je Tomljenović prema dogovoru trebao odvesti dalje. Ode do raskršća kod crkve i zastane se odmoriti. Izvadi duhan i smota cigaretu. Njegova satnija bila se raspala prije tri dana i bojnik Tomljenović trebao ga je ukrcati usput. Ženu i dijete odlučio je ostaviti u Zagrebu, mislio je, tako je sigurnije za njih.

Dugo je čekao, ali Tomljenovića nije bilo. Cestom je poslije dvanaest sati prolazilo sve manje vojske i više nije znao što da radi. Iz daljine se čulo pucanje topova. Pitao se što se dogodilo Tomljenoviću, zašto nije došao. Kad je cesta već bila opustjela, nije na njoj bilo ni žive duše, dođe neki kamion i zaustavi se. Vozač otvori prozor na kabini i pozove ga: Hej, što tu radite, satniče!

– Čekao sam prijevoz, ali čini se da nije došao – reče Herceg.

– Gotovi ste ako ostanete ovdje – reče vozač. – Hajdete s nama. Grad samo što nije pao.

– A tko je unutra? – upita Herceg.

– Crnci. Ima i obične vojske. Sa svih strana.

U kamionu su bili dakle zloglasni pripadnici Crne legije. Stane razmišljati hoće li ući.

– Idete li ili ne? Mi smo zadnji, iza nas je banda – reče vozač nestrpljivo.

Odluči se da ode. Nije bilo vremena, možda sutra u Sloveniji, u Celju ili Mariboru pronađe svoje pa s njima nastavi dalje ka Austriji.

– Dobro, idem s vama – reče.

– Uđi pozadi – reče vozač i spusti staklo.

Uzme torbu i ode oko kamiona. Ubaci je unutra i popne se preko drvene ograde. U tami pod ceradom dočeka ga nekoliko šutljivih lica.

*

U kamionu je bila i neka djevojka, Amerikanka, zvala se Milly, Milicent Power. Kćerka boksačkoga trenera reprezentacije NDH, koji je igrom sudbine ostao u Zagrebu sve vrijeme rata. U polumraku, pod ceradom, među ostalim licima njezino se jedva naziralo, Petar je prvo zapazio njezine bjeloočnice koje su sjajile u mraku. Vozili su se šutke. Vojnici umornih, zapuštenih lica. Malo ispred Celja ulete u zasjedu. Vatra iz šarca, postavljena na čuku iznad puta, izrešeta kabinu i vozilo stane. Svi iskoče van. Bace se u jarak uz cestu. Nekoliko crnaca zauzme busiju i otvori vatru.

Razvila se ogorčena borba. Partizani su im dovikivali da se predaju i da će ostati živi, ali nisu im vjerovali. Pogine jedan vojnik do njih. Metak ga je pogodio u vrat. Drugi pobjegne preko polja u šumu. U jarku ostanu samo Petar Herceg i Milly Power.

Milly uzme odbačenu pušku i nastavi pucati. Ona zatim uzme bombu s opasača mrtvog vojnika i baci je prema partizanima. Petar otvori vatru iz strojnice. Potom pogleda Milly. Iako sasvim blizu smrti, zaprepašteno je odmjeri. Bila je u civilnom sivom baloneru, stasita poput muškarca, guste kose na brzinu skupljene na potiljku.

Osjetio je snažan poriv da se bori rame uz rame uz tu djevojku. Nakon nekoliko rafala pucnjava prestane, očito su partizanima dali dobru porciju. – Idemo prijeko, u šumu. Sad ili nikad – reče Petar. Pretrče brisani prostor, skliznu u korito manjega potoka i potom se drugom obalom uzveru u šumu. Partizani opet zapucaše. Meci su fijukali oko njih. Frcali su, lomili grane, ali nisu ih pogodili. Uspužu se uza strmu stranu obronka bojeći se nove zasjede. Ali nije je bilo. Na vrhu stanu nakratko predahnuti.

Iznenadio se koliko je snažna, jer penjala se gotovo bolje od njega. Osjeti divljenje za tu curu. Stajala je oslonjena na deblo, zadihana i znojna, spremna da se bori za svoj život. Napeto su gledali lijevo i desno, bilo je pitanje života i smrti kamo će krenuti. Kamo sad? Kamo sad? pitao se Petar grozničavo.

Zbilja, kuda? Kamo poći?

– Ovuda – reče Petar i pokaže prema nekom sjenovitom klancu. Ubrzo oboje nestanu u mraku.

*

Petar Herceg i Milicent Power ipak su umaknuli partizanskim stražama. Zajedno su se probili kroz Sloveniju, jer djevojka se nije mogla snaći sama i nije ju mogao ostaviti. U Italiju su ušli sjeverno od Udina, tek dvadesetak dana kasnije, sasvim iscrpljeni i gotovo mrtvi od gladi. Jeli su korijenje, trave, šumske jagode, tek su se nekoliko puta usudili pitati hranu od seljaka. Neki Slovenac kod Tolmina dobro ih je nahranio i dao Petru svoje odijelo. – Neka, bio sam i ja u logoru – rekao je. U Italiji, primili su ih u izbjeglički kamp i tamo su ostali zajedno.

Nakon putešestvija kroz Sloveniju i svega što su zajedno prošli, Petar je odlučio živjeti s Milicent. Ionako se kući više nije mogao vratiti. Preko emigrantskih kanala prebacili su se u Švicarsku, u Ženevu. Odlučio je promijeniti ime, zbog žene i djeteta koji su ostali u Zagrebu, i nabavio je lažne papire na ime nekog Ivana Božićevića.

Isprva su stanovali u nekom podrumu na Paquisu, kvartu punu imigranata. Radili su svakakve poslove, ona je bila pomoćna kuharica, on nosač, pa hotelski radnik. Ali su se nakon godinu dana prebacili na drugu, ljepšu stranu jezera. Na Place des Eaux-Vives uzeli su u zakup manji prostor i otvorili mali restoran. Stanovali su na katu iznad, u dvjema sobama. Godine četrdeset i osme dobili su sina, Michela – Miška – Božićevića, maloga mulata tamne valovite kose.

Da bi vratio dugove emigraciji, Petar – alias Ivan – koji je bio geodet po struci, surađivao je u emigrantskim časopisima pišući članke protiv komunizma i Jugoslavije. Iako je te članke pisao preko volje, oni su ipak zapeli za oko emigrantskim krugovima. I on je izišao na glas među njima.

S vremenom je Milly, koja se inače marljivo brinula za restoran, oboljela od Parkinsonove bolesti i Petar je morao pronaći novu zaposlenicu. Našao je neku našu kuharicu Mandicu Laptalo. Jednog jutra, s proljeća tisuću devetsto i pedesete izišao je na terasu i sjeo za jedan od tri stola, jer je bilo rano i još nije bilo drugih gostiju, da popije kavu. Uživao je u mirnim krošnjama na trgu i promatrao sjene koje su titrale na pločniku. Često je razmišljao o ženi i djetetu koji su ostali u Zagrebu. Koliko godina sada ima Iva? – upitao se. Sjetno je osluškivao buku prometa koji se polako budio na obližnjem bulevaru Helvetique. Prolazili su prvi automobili, bijeli tramvaji uzbrdo uz Rue de la Terasiere. Bijelu kavu donese mlada djevojka s naočalima, Senegalka Marie, u čistoj svijetloplavoj košulji.

Nije se kajao. Prinio je šalicu ustima i pomislio kako je unatoč boli u njegovu životu sve bilo točno onako kako treba biti. I loše stvari koje život pošalje, gubitke i bolesti, ne šalje uzalud. Sigurno ima neki dublji razlog.

Gospođa iz susjedstva dovede dijete, svoju unučicu, u mali ograđeni park na trgu. Djevojčica se popne na vrtuljak i stane okretati.

– Ako sam izgubio jedno dijete, dobio sam drugo – nastavi misliti Petar. Izvadi kutiju gitanesa i zapali prvu jutarnju cigaretu. Gledao je kako se djevojčica okreće na vrtuljku, kako zrakom plešu njezine kike. Tada neki tip skrene s ceste i ode uz dječje igralište. Krene prema restoranu. Nosio je kratku jaknu i kapu. Evo, prva jutarnja mušterija – pomisli Petar. Učini se kao da će sjesti za susjedni stol, ali izvadi pištolj iz džepa i ispali nekoliko metaka u Petra. Četiri metka ukupno: trbuh, prsa, prsa – i posljednji, kad je već klonuo – u glavu. Metak ispaljen iz blizine probije Petrovu čeonu kost i zabije se u mozak. Tanki mlaz krvi, poput crvenog konca, iziđe iz rane. Petar se sruši na asfalt.

Potom se egzekutor mirno udalji nizbrdo i nestane iza ugla. Prva je iz restorana istrčala Marie, ali Petru više nije bilo spasa.

Švicarska policija optužila je nekog Milana Bulatovića, koji je u to vrijeme nadzirao prostituciju kod kolodvora Cornavan, a živio je nedaleko Petra, u luksuznom stanu na adresi Malagnou 17, preko puta ruske pravoslavne crkve. (Na istoj adresi živio je svojevremeno i poznati argentinski pisac.) Priveli su čak i Milanovu ženu Gospavu, ali pokazalo se da Bulatović zaista nema nikakve veze s tim prije svega političkim ubojstvom te su oboje pušteni. Za njega se ispostavilo da je tek sitni kriminalac i da nipošto nije upleten u političke spletke. Pravi udbaški egzekutor nikada nije pronađen.