O sadašnjosti i tradiciji

U dvije večeri, 22. i 23. veljače, zadarska publika mogla je vidjeti dvije predstave istoga redatelja, Ivana Lea Lema, i usporediti – bez obzira što je riječ o različitim predstavama – ne samo redateljski učinak nego i dva kazališta; Hrvatsko narodno kazalište Zadar i Kazalište Marina Držića iz Dubrovnika. Mogla je usporediti praizvedbu pučke komedije lokalnog ozračja Od Foše do Atlantide Živka Nižića i gostujuću predstavu, Hasanaginicu Milana Ogrizovića, jednu od najbolje napisanih hrvatskih drama o ljubavnoj odanosti – zapravo o tragediji kojoj je uzrok ponos, danas malo cijenjena „moneta“.

Jasna Ančić kao Stoše / Snimio Željko Karavida

U tim dvjema predstavama mogla je iščitati štošta od svoje sadašnjosti, o tjeskobnom i oskudnom vremenu, koje malo mari za bol ljudske duše. Mogla se prisjetiti tradicije koja je itekako prisutna, ako ne u stvarnosti, a ono sigurno u svijesti ljudi i mentalitetu, koji se ne mijenja kako se mijenjaju političke opcije i njihovo „umijeće mogućega“.

Od Foše do Atlantide Živka Nižića svojevrsna je replika, nastavak Stoše od Foše iliti Kate Kapuralice Vlaha Stullija, koju je 2. ožujka 2010. premijerno izveo zadarski HNK, a na zadarski govor – na neku mješavinu gradskoga, bodulskog i ostataka talijanskoga – adaptirao upravo Živko Nižić. Služeći se istim jezikom Nižić je svoju Stoše, svoj odgovor na Stoše od Foše, osuvremenio pa je „mračnu komediju“ o siromašnoj, priprostoj i prostituciji sklonoj obitelji Stoše od Foše složio u komediju o prostituiranom, tajkunskom i manipulacijama sklonu društvu u kojem preživljavaju najprilagodljiviji (Stoše, Šima, Perka, Mimi, Venci, Notajo). No iako su se „brjemenu akomodali“, u njima nije odumro mentalitet, koji i dalje živi kao dominantna odlika njihovih karaktera.

Siromaštvo se nije prometnulo u skromnost, nego su uz rast standarda rasli prohtjevi. Postajući imućnija, sirotinja koja je jedva sastavljala kraj s krajem postala je prohtjevnija, pohlepnija i bahatija. Borba za „bokun kruha ili žmul vina“ prometnula se u nezajažljivi hedonizam; na cijeni je rastrošan život, govori se o raskošnim apartmanima, jahtama i bogatim trpezama, prostitutke nisu više prostitutke nego eskort-dame, sve je začinjeno željom za moći i utjecajem. Umjesto u siromaškoj kućici sada se živi u idili otoka koji je središte civilizacije koja – ako u samo središte (a to je Stošin bunar) ne pohrani Pandorinu kutiju ljudskoga zla i vršu u koju je spremljena ženska nevjera – neće izbjeći sudbinu Atlantide. O tom činu ovisi budućnost civilizacije koja misli da se novcem može kupiti sve.

Ako bi se temeljito analizirao tekst komedije Od Foše do Atlantide: tema, radnja, karakteri, dijalozi te vrijeme i prostor, koji čine cjelinu, mogao bi se naći niz slabosti. Ali ako se zanemare neki elementi strukture i usredotoči na temu, onda ideja komedije, iako poprilično naivna, ipak nudi niz intertekstualnih poticaja koji mogu proizvesti mnoštvo asocijacija koje kontekstualiziraju suvremenost, ukazuju na probleme i konfuziju našega vremena koje često ni samo ne može prepoznati svoje probleme i opredijeliti se za kriterije i vrijednosti. Kao kritika smušenosti našega doba ideja opstoji, ali sama radnja, dijalozi i karakteri često su neuvjerljivi i neprofilirani. Rasutosti dramske strukture pridonio je i dopisani redateljski tekst, koji je ionako labavu fabulu komedije opteretio viškom mitologije pa je primjerice otac mnogih bogova, svemoćni Zeus (glumi ga Vinko Radovčić), iako stiliziran, ipak odveć ženskast.

Unatoč toj dramaturškoj omaški Lemo se redateljski dobro nosio i solidno uobličio tekst u vrlo gledljivu i publici dragu predstavu. Dodao je dosta glazbe, a iz napisanoga materijala izdvojio korisno i skrojio priču koja je smiješna jer su smiješne situacije i jer ih glumci točno interpretiraju. U tome su mu osobito pomogli glumci koji su pokazali zavidnu razinu profesionalnosti i kreativnosti koja je izbjegla zamkama manire kakvu često nude pučke komedije kakva je ova.

Zavidnom glumstvenošću ističe se Mirko Šatalić (Šime), a slijede ga Ivica Pucar (Steven), Žana Bumbar (Dora de Pan), Antonela Grubić, Mimi Zadarski, Anđele Ćurković-Petković, Venci Jurin i Valter Šarović. Glumački se izdvaja i predstavu nosi Jasna Ančić (Stoše), otočka Penelopa, čiju dušu razdire dvojba „privarit ili ne privarit muža“, koja je u svakom trenutku igru znala obogatiti iznimnom kreativnošću te odnosom i suigrom pripomoći ostalim glumcima da glumački pronađu, osmisle i pokažu ono najbolje.

Scenografiju potpisuje Vesna Režić, kostime je kreirala Marija Šarić Ban, autor na trenutke preglasne glazbe je Nebojša Lakić, koreografkinja je Martine Thomas, a svjetlo je oblikovao Ivo Nižić. Sve u svemu predstava visokih dometa.

I druga predstava redatelja Lema, Hasanaginica, pred zadarskom publikom imala je doista veoma dojmljivih trenutaka, pokazala je smisao suigre cijelog ansambla, koja se još rijetko viđa u našim kazalištima sve sklonijima eksperimentima koji su često sebi svrha. Koji prečesto objašnjavaju neobjašnjivo, a uzmiču pred očitim teatarskim nužnostima. Redatelj Lemo i dubrovački ansambl svjesno su izbjegli nepotrebno eksperimentiranje i ponudili Hasanaginicu, čija se neprolazna žudnja za ljubavlju itekako tiče suvremenog čovjeka. Šteta je samo što dobar repertoarni potez nije polučio i bolju realizaciju, i redateljsku i glumačku. Potencijal Vladimira Posavca (Hasan-aga) i Jasne Jukić (Hasan-aginice) redatelj Lemo nije dovoljno iskoristio, mjestimice ih je prepustio da se snalaze kako znaju i umiju. Zaokružene likove ostvarili su Lana Helena Hulenić (Sultanija), Branimir Vidić (Husein), Milka Podrug Kokotović (Umihana) i Izmira Čampara (Zarif-hanuma).