Nevidljivci naši svakidašnji

Pobjeda „igre za djecu“ Čarobnjak Igora Rajkija (Zagreb, 1965) na drugome natječaju za dramski tekst namijenjen kazalištu za djecu i mlade koji je pokrenuo Tigar Teatar, u suradnji s petim Ogulinskim festivalom bajki, u konkurenciji pedeset i dva teksta u lipnju 2010, njegova praizvedba u Tigar teatru godinu i pol nakon toga, 21. prosinca 2011. i prva repriza tek 25. veljače 2012. u suradnji s Međunarodnim centrom za usluge u kulturi u novozagrebačkome naselju Travno svjedoče o tužnoj sudbini borbe za egzistenciju privatnih i kazališta za djecu, ali i radosnoj priči maštovite inscenacije izvrsnoga teksta.

Dunja Fajdić (Natko) i Vanja Matujec (Mama)

U rječoigri i zvukoigri naizgled jednostavna, a semantički višestruka značenja Čarobnjak Igora Rajkija, upravo nagrađena i nagradom Grigor Vitez za 2011, za tekst u knjizi Posuđene ispričnice (2011), lucidno i ludistički isprepleće se struktura simfonije, (u) kojoj se stavcima za kišne kapi, pucketanje parketa i padanje prašine što ih sklada dječak indikativna imena Natko dodaje i stavak za igru s paralelnom, a nevidljivom stvarnošću u kojoj notama postaju Nevidljivci iz hodnika, a vjerom u umjetnost i život Čarobnjak. Svi se ti stavci povezuju i s dječakovom obitelji, formirajući i četverodijelni tempo karaktera: Mame i Bake, Tate i Brata, Natka i Čarobnjaka, zvukova i prostora.

Režiju Čarobnjaka Dario Harjaček, autoironično se poigravši i vlastitom glumačkom izvedbom Glasa Čarobnjaka, zasniva na simfonijskom suzvučju prostornih i auditivnih odrednica, veliku pomoć dobivši u scenografiji i kostimima Ive-Matije Bitanga i pozadinskoj glazbi i scenskim zvukovima Frana Đurovića. Maštovita, igriva, vesela, šarmantna Bitangina scenografija i vedra, šarena kostimolikost istodobno spajaju prostor vidljivoga i nevidljivoga, eksterijera odvojena Čarobnjakovim vratima i prozorom straha i izazova i interijera raslojena u prostor Mamine kuhinje, Natkova igriva hodnika, radijske emisije i Bakina ljuljačkoga prijestolja. Osim toga, scenografkinja dekonstrukcijom vidljivoga otvara mogućnost poigravanjem instrumentima: svi rekviziti i predmeti na sceni istodobno su i prostori svakodnevne stereotipne obiteljske današnjice i instrumenti-stereouređaji. Pred publikom se osim prostora stanovanja otvara i prostor orkestra sastavljena od aulosa, siringsa, kitare, formiksa, cimbala, kastanjeta-skabiluma, otvarajući dubinu značenja prema riječi simfonija koja se koristila u starome Rimu. Na taj se scenografski kod izvrsno nadovezuje Harjačekova redateljska intervencija, lucidno otvaranje prostora pozornice u dubinu, iz koje izviru izascenski, metateatralni znakovi, ali i zvukovi i glazba skrivenoga i maestralnoga Đurovićeva orkestra, skladanja i suptilne orkestracije čarolijske stvarnosti.

Glumci osim stereotipnih uloga suvremene obitelji bez komunikacije igraju i uloge otkačenih glazbenika i skladatelja, pa naglašeni burleskno-groteskni kostimi otkrivaju i kostime i odjeću jazz, pop, blues, swing, rock... glazbenika.

I dok na semantičkom planu dolazi do preokreta, dok dječak Natko razgovarajući s Nevidljivcima razgovara s nevidljivim članovima obitelji, a članovi obitelji ne vide ni Natka ni Čarobnjaka, lepeza glumačkoga orkestra funkcionira šarmantno, vrckavo, skladno, scenski zavodnički. Predstavom do-mi-nira glumačka energija Vanje Matujec: u ulozi Mame u kuhinji u ružičastoj, „alternativnoj“ haljini, ponavljanjem pokreta, gesta i grimasa, besprijekornom dikcijom te sjajnim unutarnjom igrom toplim, ljubavnim silnicama jednako podsjeća na figuru iz bajke i onu iz avangardnoga teatra, duhovito korespondirajući s vlastitom Mamom na sceni – u ulozi luckaste Bake, koja u finalu predstave jedina prepoznaje Čarobnjaka – pročuvši. U ulozi Natka dobro se snašla mlada Dunja Fajdić, preobrazivši se u iskrenoga i znatiželjnoga dječaka iz susjedstva koji zrači toplinom i unutarnjim svijetom. Ženskom duetu-triju zrcalno glumački odgovara Petar Atanasoski kao verbalni majstor Tata i suprotnost mlađemu bratu Natku, s tipičnim krizama odrastanja.

Ova šarmantna, otkačena, duhovita, lepršava, dekonstrukcijska a topla i zaigrana scenska slikovnica sa zvukovima i igrama, podnaslovljena igra, jednako je privlačna i odraslima i jednako bi se uspješno mogla izvoditi i na glazbenim i festivalima atonalne glazbe kao i u radijskim i novim scenskim kutijama.