Ne bježim od ljepote i sklada

Naši umjetnici prepušteni su sami sebi, a Hrvatska je na svjetskoj umjetničkoj sceni nesustavno i nedovoljno prisutna

Božica Dea Matasić naša je istaknuta umjetnica srednje generacije. Na domaćoj izlagačkoj sceni prisutna je već dvadesetak godina, a trenutno se njezin rad može pogledati u muzeju MAMAC u Nici. Riječ je o nastupu u doista važnoj i uglednoj instituciji suvremene umjetnosti, koji nam je poslužio i kao povod za ovaj razgovor

Kako je do izložbe u MAMAC-u došlo i kakvi su vaši ukupni dojmovi?

MAMAC je drugi po važnosti muzej za suvremenu umjetnost u Francuskoj, ali i svjetski relevantna institucija. Do suradnje je došlo na prijedlog Jasminke Poklečki Stošić, više kustosice u Klovićevim dvorima, koja osobno poznaje ravnatelja MAMAC-a Gilberta Perleina. Njemu se svidjelo ono što radim, a od svih mojih radova odlučio se za Panaceu, i to u proširenoj koncepciji od dvanaest – prvobitna ih je imala pet – objekata. Dobila sam termin od šest tjedana, i to doživjela kao golem izazov i šansu za izlazak iz lokalnih okvira. No, koliko sam god bila radosna zbog ugovorene izložbe, uhvatila me jeza kada je krenula konkretna priča o financijskoj konstrukciji i produkciji rada. Usred gospodarske krize, u državi razorene privrede i nikakvih zakona o sponzoriranju kulture, našla sam se pred dvojbom: prihvatiti ponuđenu izložbu i financijski riskirati ili odustati. Francuski uvjet bio je, naime, da sve troškove snosi naša strana. Nakon mnogo razmišljanja odlučila sam prihvatiti izazov, ali sada su iza i ispred mene brojne neprospavane noći, silan stres i prilično istanjeni živci. Još ne znam u kolikoj su mjeri naše Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu financijski poduprli projekt, jer rezultati natječaja još nisu stigli. Istodobno, deseci mojih upita prema potencijalnim sponzorima uglavnom su ostali bez ikakva odgovora. Na kraju sam bila prisiljena zadužiti se kako bi rad uopće mogao biti izveden. Izložba je, dakle, realizirana zahvaljujući pomoći obitelji i prijatelja. A nagomilani računi čekaju u HDLU-u, koji je službeni nositelj projekta. Dojmovi iz Nice? Neposredno prije odlaska popričala sam s kolegom Davidom Maljkovićem, koji mi je preporučio da ne očekujem ništa. On definitivno pripada među nekoliko naših najuspješnijih umjetnika u inozemstvu, a iznimno ga cijenim i kao osobu. Njegov savjet pomogao mi je da se suzdržim od euforije i ostanem objema nogama na zemlji. Moram reći kako su ravnatelj i osoblje MAMAC-a prema meni bili vrlo ljubazni i korektni. Profesionalizam i neposrednost što ih kod njih možete osjetiti odaju ležernost uhodane, bogate i od vlastite sredine podupirane ustanove. Muzej posjeduje fascinantnu zbirku, a kontinuirano priređuje i izložbe na kojima svoje nove radove pokazuju svjetski poznati autori. Na dan moje izložbe u MAMAC-u se istodobno otvarala i izložba domaćega umjetnika, pa je većina pozornosti bila usmjerena njemu. Ipak, publika je izvrsno prihvatila Panaceu, a čula sam pohvale i od osoba iz struke. Uvjerila sam se kako Panacea progovara univerzalnim jezikom te da doista nadilazi lokalne okvire. Neki zaključak? Na Zapadu stvari izgledaju bitno drukčije nego kod nas. Umjetnike zastupaju galeristi ili menadžeri, za izložbe autori primaju honorare, a tretira ih se s velikim poštovanjem. Naši umjetnici prepušteni su sami sebi, a Hrvatska je na svjetskoj umjetničkoj sceni nesustavno i nedovoljno prisutna. Uspjesi su isključivo individualni, neinstitucionalni i bez osmišljene domaće potpore. Nisam optimist! Bez sredstava nema kvalitetne produkcije; bez sustavne edukacije nema publike; bez relevantnih medija nema kritičkoga promišljanja; bez organiziranog i zdravog tržišta nema stimulacije. A u Hrvatskoj svega toga nedostaje. Većina institucija zaduženih za kulturu tvrđave su birokrata, a ozbiljnije privatne inicijative mogu se pobrojati na prste jedne ruke.

Iz postava izložbe u Nici / Snimio Vedran Metelko

Hrvatska se prema vlastitoj umjetničkoj produkciji očigledno odnosi posve neprimjereno.

Dosta mi je principa po kojem unutar institucionalnog izlaganja zarade svi osim umjetnika! To traje godinama i neprestano se pogoršava. Treba nam zakon koji stimulira umjetničku produkciju. Isto tako, treba nam zakon po kojem se ulaganje u umjetnost odbija od poreza. A pogledajte samo medije. Kada neka tvrtka uloži u bilo kakvu umjetnost, oni to uglavnom izbjegavaju popratiti. Kažu, to je reklama. Čak i privatne galerije u tom smislu mogu imati problema. A onda se ispred kamere pojavi neki sportaš kojega jedva naziremo od silnih logotipova po njegovoj odjeći i nikomu ništa. Hrvatski nogometni savez, primjerice, čak je svojedobno potpisao novi sponzorski ugovor s jednim proizvođačem sportske opreme, pa smo o tome bili uredno obaviješteni u središnjem dnevniku HTV-a! Tom prigodom, dakako, nitko nije spominjao problem neplaćenog oglašavanja.

Vratimo se vašoj umjetnosti. Panacea je interaktivno zamišljena. Od posjetitelja izložbe očekuje se, naime, da je dodiruju i odguruju, našto je zagrebačka publika odlično reagirala. Kakve su bile reakcije Francuza?

Zapravo i nije bilo neke veće razlike. Možda je njihova publika u početku bila malo opreznija, s obzirom da se radovi u muzejima obično ne smiju dirati. Kada su se, nešto kasnije, ipak oslobodili, došlo je do prave egzaltacije. Djeca i ljudi u godinama s podjednakom su strašću njihali moje objekte. Kao da iz posjetitelja počnu izbijati neke prikrivene emocije, od blage zaigranosti do potpune raspojasanosti, od senzualnog dodirivanja do gotovo erotskih ispada, od nervozna gurkanja do kontemplativnog njihanja.

Snimio Andrija Zelmanović

Svojim radovima najčešće radikalno mijenjate prostor u koji ste ih postavili, a samim time, dakako, u velikoj mjeri određujete i kretanje promatrača. Ipak, kolege i likovni kritičari rijetko vas nazivaju ambijentalnom umjetnicom; za njih ste prije svega kiparica. Smeta li vam takva percepcija i imate li za nju kakvo objašnjenje?

Možda bi me trebalo smetati jer zvuči pomalo anakrono, a i nije baš posve točno. Zapravo, ima nešto uvrnuto afirmativno u tome. Tvrdoglavost, ali i svojevrsna ravnodušnost prema trendovima, sačuvale su me od podilaženja i ziheraštva, ali donekle i izolirale od mainstream kustosa i nekih umjetnika moje generacije. Iako se u radovima koristim i fotografijom, svjetlošću, animacijom, autorskim zvučnim kulisama te raznim novim materijalom na eksperimentalne načine, taj – nazovimo ga – likovno-estetsko-tvarni aspekt očito je nešto što najviše zaokuplja promatračevu pažnju. Mislim kako to ne ovisi isključivo o meni. Više je riječ o nekoj uvriježenoj paradigmi. Danas većina suvremene umjetnosti izbjegava ljepotu i sklad; nastoji biti ironična, cinična, katkada i hladna. Ja se, naprotiv, ne odričem topline, intimnosti, dodira, organičnosti i sklada. Ljudi to zapažaju, ali pritom često previđaju neke druge aspekte što postoje u mojem stvaralaštvu, poput humora, angažiranosti, pa čak i svojevrsna konceptualizma.

Da, to su nedvojbeno zanimljivi aspekti. Recite nam nešto o njima.

Rad Skulpturu mijenjam za osobni automobil, što sam ga izložila na 8. trijenalu kiparstva, sastojao se od pet metara velika isprinta stranice Oglasnika s navedenim oglasom te originalne skulpture ispred njega. Danas bih, međutim, izostavila skulpturu, uvećani oglas čini mi se posve dovoljnim. Zatim, rad Link s 9. trijenala skulpture bio je svojevrsni putokaz iz stvarnoga u virtualni prostor moje web-stranice. Ovdje sam infrastrukturu trijenala iskoristila za osobnu promociju, na taj način izokrećući inače uvriježenu situaciju po kojoj umjetnici služe izložbama. Još bih spomenula i Peticiju tijekom trajanja 24. zagrebačkog salona, a radilo se o akciji prikupljanja potpisa kako bi se ondašnje vlastodršce navelo da donesu novi zakon o sponzoriranju u kulturi.

Već ste spomenuli nove, tehnološki složene materijale s kojima volite eksperimentirati. Zbog čega izbjegavate tradicionalni kiparski materijal poput kamena, drveta ili bronce?

Ne bih rekla da ih izbjegavam, ali odmah valja istaknuti kako većina ljudi nije svjesna koliko su ti materijali skupi i produkcijski zahtjevni. Već gotovo godinu dana nemam atelijera. Godinama sam ga unajmljivala, ali to mi je postalo preskupo. Uporno nastojim doći do nekoga gradskog prostora – takvi se iznajmljuju po mnogo povoljnijim cijenama – ali još neuspješno. Često čujem kako je netko od mojih kolegica ili kolega u tome uspio, ali ja sam, unatoč svim mogućim preporukama, još na cesti. Zapravo, tjeraju me na virtualno bavljenje umjetnošću, na fotografiju, video, konceptualnu umjetnost... Tko zna, možda mi baš to pomogne da postanem više mainstream, ili možda progresivnijom odnosno recentnijom (smijeh). Na materijale i formate što ih rabim djelomično me usmjerilo iskustvo rada na kazališnim kulisama, čime sam se bavila tijekom studija. Mogućnost rada s velikim, a istodobno laganim materijalom, iznimno mi je bila privlačna. Zanimaju me osjećaj lakoće i lebdenja, začudnost bestežinskog stanja... S pomoću tradicionalnoga materijala sve to, dakako, nije moguće postići.

Volite izlagati i na otvorenom...

Da, malo sam se zasitila zatvorenih prostora i galerijskih izložbi. Imam mnogo ideja, skica i 3D-simulacija za eksterijere koje bih rado realizirala. To su objekti, ambijenti ili land-art-radovi s ludičkim interaktivnim karakteristikama što ih smatram primjerenim urbanim eksterijerima te duhu vremena. Jasno, za takvo što potrebni su naručitelji, investitori i, dakako, transparentni i pošteni natječaji.