Naglasak na ekološkom

Anton Vrlić predstavio je u zagrebačkoj galeriji Forum ciklus Terra incognita. Četrnaest slika srednjih formata rađenih u kombiniranoj tehnici nastalo je od 2005. do 2011, a u njima se slikar okreće tipično postmodernističkom postupku reciklaže nečega što ćemo ovom prigodom uvjetno nazvati postenformelom. Imajući na umu da je tema ovog rada ekologija, postupak reciklaže može se povezati i s problematikom koju slikar obrađuje, odnosno pretpostaviti autorova – možda ipak nenamjerna – poruka o nužnosti da se bude angažiran i osviješten o tom aktualnom pitanju.

Terra incognita 1, 2005.

Svojevrsni apstraktni impresionizam u ovom ciklusu dovodi, barem na prvi pogled, do svođenja mogućnosti iščitavanja tematske potke rada gotovo isključivo na prostor sugestivna imena – Terra incognita. Nepoznata zemlja, novi prostor koji tek treba otkriti i istražiti. Znajući da Vrlić tematizira ekološki problem, iz naziva iščitavamo prijetnju nepoznatoga, suočenost s potencijalno katastrofalnim posljedicama narušavanja ekosustava, posljedicama o čijim razmjerima čini se ni znanost nije kadra formirati relevantno mišljenje već se gubi u brojnim istraživanjima s već poslovično protuslovnim zaključcima.

Zanimljivost Vrlićeva pristupa krije se u odluci da ignorira neiz-bježan i vrlo očigledan moralizam društveno angažirane umjetnosti te svoj angažman izrazi mnogo suptilnije – okretanjem manifestaciji čovjekove fizičke ugroženosti u suvremenom svijetu. On odabire ekološku problematiku, tematizirajući narušenost odnosa čovjeka i prirode – potencijalno katastrofalan trenutak za čovječanstvo u cjelini. Oslanjajući se na već spomenut apstraktni impresionizam, Anton Vrlić progovara u šiframa. Njegov jezik likovno je promišljen i precizan, ali logički taman. Oslanja se na slikarski postupak i omogućava slici da progovori prirodnim jezikom odnosno sobom samom.

Gustim namazima boje i mjestimičnim apliciranjem neslikarskoga materijala na površinu platna stvara se atmosfera kaotičnosti, neodređene prijetnje i tjeskobna neznanja o onome što nas očekuje. Nepravilne reljefne površine, iskoraci u trodimenzionalnost kao i tendencija kompromitiranju sama prostora slike taj dojam samo pospješuju.

Svaka slika posjeduje nekoliko djelatnih faza odnosno slojeva. Prvi se sastoji od nanošenja boje – slikarev kist pritom će se kretati u različitim i međusobno suprotstavljenim smjerovima – a karakterizira ga postupak kapanja odnosno istakanja, čime je naglašen učinak slučajnosti. Drugi postupak mjestimično je gomilanje boje. Sličan princip usklađivanja po naravi suprotnih silnica vidljiv je i u sljedećem sloju – apliciranju neslikarskog materijala na platno. Ugrađeni komadići stakla i čepovi boca na nekim od radova pokazuju tendenciju zgušnjavanja prema središtu kompozicije dok se na drugima raspršuju, mjestimično izbijajući i izvan sama prostora slike. Treći način tretiranja apliciranoga materijala staloženo je i simetrično grupiranje po površini kompozicije, čime autor još jednom sugerira temu iz naslova. Dualitet i međuovisnost centrifugalnih i centripetalnih silnica, kao i mjesta tišine, prividnoga mira i trajnosti stvaraju u oku i umu promatrača sliku Prirode.

Dominacija jedne boje na svakoj od slika može se shvatiti kao simbolični prikaz tvorbenih jedinica okoliša (zemlje, vode, neba, flore...), dok nadogradnjom u drugom sloju autor ono sveprisutno, ali oku skriveno djelovanje – rad fizikalnih sila koje cijeli sustav drže na okupu – izvlači na površinu, podastirući nam grubu shemu temeljnih procesa. Tim obratom podcrtava temu, čini je vidljivom pozornijem promatraču, da bi zatim konačnim premazima boje preko apliciranoga materijala (njegovim vraćanjem u prostor slike) ponovno uspostavio dojam cjeline.

Slikarev obrat istodobno izaziva i nemir, dojam izvrnutosti uobičajenih odnosa dodatno naglašen izborom neprirod(i)nih nijansi boja. Umjetnik postupkom i isticanjem Postupka u prvi plan (kako na primarnoj – slikarskoj, tako i na simboličnoj, tek naznačenoj razini teme) kreira atmosferu dezorijentacije, izgubljenosti čovjeka suočena s posljedicama vlastitog djelovanja.