Na istoj valnoj duljini

Praizvedena 2008. u slovačkoj Trnavi i nakon toga odbijena od niza vodećih hrvatskih kazališta, drama Mire Gavrana Tajna Grete Garbo doživjela je svoje drugo scensko uprizorenje, i to na daskama kazališta Madlenianum u Zemunu 25. veljače. To je privatno kazalište koje se s Mirom Gavranom našlo na istoj valnoj duljini. To kazalište naime njeguje vestendovski princip produkcije u kojem se postavlja s publikom korespondentan tekst, a u uprizorenju nastupaju vodeće zvijezde i režiraju vrhunski redatelji. Kako je i Miro Gavran autor koji ponajprije cijeni mogućnosti glumca i ugodu publike, ovo su se kazalište i Miro Gavran vrlo lako prepoznali. Miro Gavran nije nepoznat srpskoj kazališnoj publici (unatoč tome što je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća zabranio izvedbe svojih tekstova u Srbiji dok je Milošević na vlasti) pa je tako njegova drama Ljubavi Georgea Washingtona igrana u kazalištu Atelje 212, a Pacijent doktora Freuda u Somboru. Kao i navedene drame, i Tajna Grete Garbo pripada u onaj niz Gavranovih drama u kojima autor poznate povijesne ličnosti stavlja u situacije koje bi, poznavajući njihove biografije, barem u ishodištu mogle biti i moguće, no poslije vještim dramskim pismom priču odvodi uz brojne obrate posve drugim tijekom.

Tanja Bošković, Petar Benčina i Miodrag Krstović

Tako i Tajna Grete Garbo kreće od razloga glumičina povlačenja iz svijeta filma na vrhuncu slave i problema koji je sustižu petnaestak godina nakon te šokantne odluke. Gavrana u slučaju Garbo zanimaju problemi muško-ženskih odnosa, vjernosti, izdaje i samoće unatoč velikoj svjetskoj slavi. U drami su suprotstavljena dva para: Greta Garbo i njezin osobni tajnik Robert stoje nasuprot Gretine psihijatrice Linde i njezina partnera Davida. Gavran kao i svaki vrsni dramski pisac u jednom će trenutku vrhove četverokuta vješto izmiješati pa će parovi promijeniti i strane i partnere, a sve u želji za što protočnijom, neobičnijom i zanimljivijom pričom. Autor se opet bavio omiljenom temom kazališta u kazalištu, uplevši u tekst drame motiv psihodrame koja se odvija unutar same dramske radnje.

Autorska ekipa predstave pristupila je Gavranovu tekstu s velikim uvažavanjem minimalno ga krateći, vrlo vjerno i precizno, ne previdjevši nijedan dramski problem. Redateljica Đurđa Tešić odlučila se u pristupu za melodramu pa je sve bilo podređenoj toj osnovnoj ideji. Sama je režirala i videosekvence, kao i uvodnu filmsku špicu, u kojoj u maniri holivudskih filmova iz vremena Grete Garbo najavljuje predstavu, likove i glumce. Redateljsku ideju sjajno slijede jednostavni, a istovremeno glamurozni kostimi Jelisavete Tatić Čuturilo, koje Greta Garbo mijenja gotovo za svaki izlaz. Scena, veličine gotovo kao ona zagrebačkoga HNK, mogla je postati pravom klopkom za ovako komorni tekst, no scenografkinja Zorana Petrov vješto ju je pregradila zastorima od lanaca iza kojih se igraju scene psihodrame odjeljujući tako stvarnost od fikcije.

Apsolutna je zvijezda predstave Tanja Bošković u ulozi Grete Garbo, sjajna glumica koja je uspjela napraviti veliku ulogu i pritom, snažnom glumačkom karizmom i scenskom dominacijom, ne ugroziti ostale glumačke partnere. Vješto razvijajući lik Grete od prvobitne depresije preko velike sreće do rezignacije Tanja Bošković bila je uvjerljiva i u scenama kad glumi okrenuta leđima, držanjem tijela sve je vrijeme odražavala neprestano promjenjivo stanje lika koji igra. Jovana Balašević hrabro se suprotstavila Tanji Bošković i uspješno dočarala možda najkompleksniji lik drame, psihijatricu Lindu, koja u samo sat i pol mora igrati i psihijatricu i prevarenu ženu i urotnicu, ponekad i sve to istovremeno. Miodrag Krstović s nevjerojatnom je lakoćom odigrao gotovo mefistovki lik Gretina osobna tajnika, dok će se svi složiti da je Petar Benčina kao David napravio najefektniju ulogu i da se od njega opravdano očekuje da bude nezaobilazan stup beogradskoga kazališnog života idućih godina.

Na kraju važno je reći da zemunsko uprizorenje Gavranova teksta uspješno demantira neku vrstu uvriježena prezirnoga držanja hrvatskih institucionalnih kazališta prema autoru kojeg se smatra nedostojnim vodećih hrvatskih pozornica i dokazuje da je dovoljno da se okupi ekipa ljudi koja poštuje svoj posao i publiku pa rezultat ne može izostati. Visoka produkcija, vrsni glumci i inteligentna redateljica iznjedrili su predstavu koja će dugo imati publiku.