Mogućnosti nove estetičnosti

U Ruždjakovu opsežnom opusu nema monumentalnih glazbenoscenskih ili vokalno-instrumentalnih formi, a trajanje rijetko koje skladbe premašuje 10 do 15 minuta. Umjesto toga obiluje djelima u kojima skladatelj oblikuje neočekivane dijaloge glasa i instrumenata, pjeva i govora, ili suprotstavlja naoko nesrodne instrumente u krajnje neočekivanim kombinacijama

„Izdvojeno, posebno mjesto“ koje, prema pisanju većine komentatora, pripada Marku Ruždjaku ne samo unutar suvremene hrvatske glazbe nego i unutar skladateljske generacije kojoj je pripadao, najvećim je dijelom, nedvojbeno, posljedica njegova stvaralačkog svjetonazora, ljudskog temperamenta i karaktera. No pritom ne valja zanemariti ni profesionalni okvir unutar kojega je stasao. A njega je, što se skladateljstva tiče, nakon početaka u roditeljskom domu i dragocjenih očevih uputa, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu oblikovao Milo Cipra, a dopunilo usavršavanje kod Ive Maleca (također Ciprina đaka) i Pierrea Schaeffera u Parizu te Milka Kelemena u Kölnu. Biti Ciprinim učenikom, kako vrlo točno zapaža Lovro Županović, značilo je prije svega usvojiti posebnu vrst racionalne kontrole i kritičnosti nad zvukovnim rezultatom svoga skladateljskog posla, a potom i intelektualnu otvorenost za znanja izvan njega. I premda je Marko Ruždjak volio naglašavati da je u skladateljstvo pristigao kao glazbenik praktičar (bio je i diplomirani klarinetist), osobitost njegovih skladbi velikim je dijelom i u načinu na koji se u njima upravo naslijeđeni i naučeni praktično-glazbeni uzorci podčinjavaju vrlo individualnim, drukčijim, pa samim tim i novim zahtjevima za oblikom i izražajem.

Snimio Marko Čolić

U Ruždjakovu opsežnom opusu nema monumentalnih glazbenoscenskih ili vokalno-instrumentalnih formi, a trajanje rijetko koje skladbe premašuje 10 do 15 minuta. Umjesto toga obiluje djelima u kojima skladatelj oblikuje neočekivane dijaloge glasa (glasova) i instrumenata (od ranih Brevijara ili Trois chansons de geste, do antologijskih Versusa ili The New Alice), pjeva i govora (u zborskom Madrigalu, ili u osebujnoj intervenciji nad pjesmom Tvoj i moj Libanon), suprotstavlja naoko nesrodne instrumente u krajnje neočekivanim kombinacijama (gitare i udaraljke, primjerice) ili pak maksimalno usredotočuje glazbenu izražajnost osobom izvođača-pojedinca (od svojedobno tako iznenađujućeg Yours sincerely do pustinjakova/putnikova pjeva, Canto peregrino, praizvedena prošle jeseni).

Od sama početka (Vitae arbor) Ruždjaka fascinira zvuk pokrenut strujanjem zraka: kroz orguljsku cijev, ljudsko grlo ili puhački instrument. Sličnu fascinaciju kasnije iskazuje prema udaraljkama koje ponekad tjera da pjevaju, mrmore i šapuću (Swing low), ili gotovo dramatski napregnu (Komos), kao što će iz zborskog pjeva bez pratnje znati izmamiti perkusionističke efekte (Ubu). A i kada komponira za uobičajene sastave kao što su simfonijski orkestar (Piste) ili gudački kvartet (Klasični vrt, Prije snijega) Ruždjakova posve iznimna osjetljivost za boju glazbenoga tona, za njegove ekspresivne potencijale mimo šabloniziranog esspresiva i za njegovu sposobnost da usustavljen u znakovnom smislu uspostavlja nove formalne rasporede koji doduše polemiziraju s tradicijom, ali nisu nikada izvan njezina kontinuiteta, Ruždjak svjedoči o svojoj osnovnoj stvaralačkoj poziciji koja, unatoč svemu, ne odustaje od mogućnosti nove estetičnosti. Suvremene onoliko koliko smo je danas još kadri ili voljni prepoznati i prihvatiti.