Mjesto gdje se oblikuje prepoznatljiv glas hrvatske kulture

Sinergijsko umnažanje darovitosti pod okriljem Matice hrvatske bilo je i danas bi trebalo biti najveći Matičin prinos Narodu i Državi, Državi koja ponajviše boluje od odsutnosti te sinergije, u kojoj su riječi kao korupcija i recesija stigle na vrh po učestalosti, a riječi kao poštenje i ponos zvuče kao arhaizmi i sentimentalizmi

Poštovani gospodine predsjedniče Matice hrvatske,

poštovana gospođo izaslanice ministrice kulture,

poštovani članovi

i prijatelji Matice hrvatske,

gospođe i gospodo!

U vrijeme Hrvatskoga narodnog preporoda javila se potreba za društvom koje bi tiskanjem knjiga na hrvatskom jeziku podupiralo hrvatsku nacionalnu svijest. Već je 1829. Ljudevit Gaj iznio ideju o takvu društvu, a 1836. Hrvatski je sabor donio odluku o utemeljenju, ali trebalo je čekati kraljevu potvrdu da bi Društvo moglo započeti s radom. Takve su se potvrde čekale vrlo dugo. Hrvatski su se rodoljubivi intelektualci odlučili za jednostavniji put: unutar Ilirske narodne čitaonice odlučili su utemeljiti glavnicu za izdavanje „svakojakih korisnih knjiga u ilirskom jeziku“. Da bi se takva glavnica utemeljila, bilo je dovoljno dopuštenje gradskoga magistrata pa je 10. veljače 1842. izdavačka glavnica utemeljena, nazvali su je Matica ilirska i izabran je njezin prvi predsjednik grof Janko Drašković. Taj dan slavimo kao dan utemeljenja Matice hrvatske i od njega je prošlo 170 godina. Grof Janko Drašković na taj je dan rekao i ovo: „Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i knjižestvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži dati da se domorodno izobrazi. Ovamo najviše spada utištenje vrstnih knjiga za priličnu cijenu.“ Još prije toga dana, također u Ilirskoj čitaonici, Drašković je naglasio da će buduće društvo biti od koristi narodu „ako naš jezik temeljito i savršeno naučimo. Ako zatim korisne knjige drugih izobraženih naroda u naš jezik prevedemo ili sami takove osnujemo. Ako trgovačku i poljodjelsku vrst izbistrimo, najviše pako ako primjerno odhranjenje naroda našega i pridobavljenje većega imetka njemu pripravimo.“

Zgrada Matice hrvatske 30-ih godina prošlog stoljeća

I iz tih nevelikih navoda, gospođe i gospodo, jasno se vidi da su Matičini utemeljitelji u prvom redu mislili na hrvatski jezik i književnost, ali nipošto samo na njih. To se vidi i iz njihovih praktičnih odluka, kao što su da će dati 20 dukata onomu tko napiše knjigu kako da naše vino izvozimo, 40 dukata onomu tko napiše knjigu koja će pokazati kako da se podigne suknara i kožara, 15 dukata za knjigu o „papirani“, 16 dukata za knjigu koja bi govorila o podizanju gospodarstva na način da se knjiga može i u učionicama uporabiti... Iz Draškovićevih se riječi također vidi da je Matičinim utemeljiteljima bila daleka svaka pomisao na izolaciju i da prevođenje najboljih stranih knjiga drže jednim od svojih glavnih zadaća.

Započelo je s Osmanom

Pod ilirskim imenom Matica će djelovati do 1874. i razdoblje od osnutka do te godine obično se drži prvim razdobljem u Matičinoj povijesti: osam ju je godina vodio Janko Drašković, šest Ambroz Vranyczany, četrnaest Ivan Mažuranić i dvije Matija Mesić. Teškoće su bile brojne, ali matičari čine što mogu. Godine 1844. izlazi svima nam poznata i draga prva Matičina knjiga – Gundulićev Osman s Mažuranićevom dopunom, iste godine i Demetrova Dramatička pokušenja, ali u tom prvom razdoblju izdavačka aktivnost nije velika. Bachov apsolutizam zatvorit će Ilirsku čitaonicu i Matica ostaje sama te se najviše uključuje u skupljanje novca za utemeljenje važnih institucija: kazališta, gospodarskoga društva, Narodnoga doma, brodarskoga društva, knjižnice... Stalno se moljakalo za novac pa je Ljudevit Vukotinović pisao: „Prositi dakle treba i vavijek prositi; u svakoj skupštini, kod svake gostbe, u svakom spravištu, tako da najbolji domorodac dosaditi mora drugom najboljem domorodcu i već se ljudi iz daleka boje, kad vide da stanoviti domorodci k njim dolaze.“

Potpredsjednik MH Stjepan Damjanović održao je govor u punoj dvorani / Snimio Mirko Cvjetko

Budući Matičin predsjednik Tadija Smičiklas komentirao je te Vukotinovićeve riječi i rekao da država nije dala ništa, bogataši malo, a sirotinja daleko najviše. Od važnih događaja iz toga prvog razdoblja spomenut ću da počinju izlaziti Neven, pa Kolo, a Matica je pomogla i izlaženje Književnika, časopisa koji je trebao pokazati da u Hrvatskoj ima znanstvenih snaga dostatnih da se utemelji Akademija znanosti. Godine 1847. napokon su potvrđena Matičina pravila.

Patriotizam bez svijesti kao kuća na pijesku

Drugo razdoblje je ono od 1874. do 1917. Vodit će Maticu Ivan Kukuljević Sakcinski (15 godina), Tadija Smičiklas (2), Đuro Arnold (6) i Oton Kučera (8). Godine 1874. nova pravila donose i novo ime: Matica ilirska postaje Matica hrvatska, a tu je promjenu imena Tadija Smičiklas, ovako objasnio: „Priznajemo imenu ilirskomu da je prije 30 godina bilo kao i narodno, još i više, jer je potrgana uda naroda sklapalo u jedno živo biće; priznajemo da je s imenom ilirskim poraslo najljepše i najoduševljenije doba hrvatske povijesti … al sav je narod to ime pokopao, pa mu ni mi ne mogasmo sada novi hram graditi. Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promiče svu svijest narodnu, ono se javlja svakim dahom narodnim…“

U tom razdoblju do kraja Prvoga svjetskoga rata Matica je izdala više od 120 važnih djela: antologija, prijevoda, znanstvene literature, djela hrvatskih pisaca: sve su to izdanja bez kojih se uopće ne može razumjeti povijest hrvatske književnosti i kulture u drugoj polovici 19. stoljeća. Sagrađena je nova zgrada, izdana 1892. spomen-knjiga o pedesetoj obljetnici utemeljenja, a velik je i Matičin udio u utemeljenju Društva hrvatskih književnika. Na kraju stoljeća Smičiklas je izrekao riječi koje bi nam i danas mogle značiti više od časne povijesti: „Bit će gdjekojih prigovora našim knjigama doklegod se budu čitale. Zlo bi bilo da tako ne bude, jer onda mi ne bismo imali čitajućeg obćinstva. Ljudi bi bili članovi da ispune neku tobožnju patriotičku dužnost. To bi bio patriotizam od pristojnosti društvene, patriotizam bez svijesti. Mi bismo gradili kuću na pijesku…“

A Oton Kučera je prognozirao: „Ma kako se dakle prema potrebama novih dana razvijala Matica, u jezgri ostat će joj zadaća ista kao i do sada: širiti znanje i čeličnost u najšire vrste naroda.“

Godine 1914. banska vlast naređuje da Matica prekine javno djelovanje, ali će knjige i dalje izlaziti. Ponovno dopuštenje za javno djelovanje stiglo je 1917, i to je godina kojom počinje treće Matičino razdoblje, koje će trajati do 1945. Na čelu će joj biti Krsto Pavletić (2), Fran Tućan (2), Dragutin Domjanić (6), Albert Bazala ( 2) i Filip Lukas (17) .

U samostalnoj hrvatskoj državi Matica je svoje nakladništvo razvila kao nikad u povijesti, njezini ogranci i odjeli organizirali su bezbroj kulturnih događaja, u jačim našim središtima izdavali su naši ogranci knjige kojih se ne bi postidjeli ni najugledniji europski nakladnici / Pozdravljajući skupštinu Matice hrvatske u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Ivan Supek 1992. rekao je: „Akademija i Matica hrvatska moraju stajati iznad stranaka, ali se moraju baviti i politikom i iznositi svoje primjedbe i gledišta.“

Matica protiv beogradskog centralizma

U novoj državi, prvoj Jugoslaviji, vrlo brzo počinju problemi jer se povećava iz dana u dan napetost u odnosima s Beogradom. Glavni je razlog bio nastojanje iz Beograda da se Matica i sva društva slična njoj u cijeloj državi ujedine u jedno, a hrvatski su intelektualci takvo nastojanje odbijali i držali da bi njegovo ostvarenje bilo kobno i za Maticu hrvatsku i za hrvatski narod. Napetosti su predsjedničkoga mjesta stajale dvojicu predsjednika (Tućana i Bazalu), jer je članstvo držalo da se nedovoljno odlučno odupiru beogradskom centralizmu. Matica zapravo vodi opozicijske snage u državi iako u njoj djeluju književnici i intelektualci različitih svjetonazora (u njoj su svoje mjesto našli, primjerice, i Krleža i Budak). Godine 1929. osnovana je Promatica, trgovačko društvo na koje su preneseni svi Matičini prihodi uz ovlast da izdaje knjige u ime Matice hrvatske. Takvo društvo nije moglo biti raspušteno, niti mu se mogao postaviti komesar. Do 1940. Matica je izdavački i dalje vrlo uspješna iako se Domjanić žali i kaže: „Duševni se rad zapravo i ne plaća… baca mu se milostinja. Vješt udarac glavom kod nogometa ima veću vrijednost, nego misao učenjakova. Koji knjige trebaju, sad je gotovo i ne mogu kupiti… a bogatašima više ne treba glumiti interes za kulturu.“ Godine 1941. Matičin predsjednik Filip Lukas pozdravlja uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, što će odrediti njegovu sudbinu, ali uvelike i njegovo mjesto u kasnijim interpretacijama hrvatske povijesti. Nekako su se vrlo sramežljivo spominjali njegovi izrazi nezadovoljstva načinom na koji ustaše obnašaju vlast. Jedna objektivna monografija o njemu, koja ne bi usklađivala povijesnu istinu ni sa čijim željama i ideološkim pozicijama, bila bi velika pomoć u razumijevanju ne samo Matičine nego i općehrvatske novije povijesti.

Bunt i progoni

Četvrto razdoblje Matične povijesti počinje 1945. i traje do 1971. ili, drukčije gledano, do 1990. Maticu su vodili Mihovil Nikolić (5), Gustav Krklec (3), Jakša Ravlić (16), Hrvoje Iveković (2) i Ljudevit Jonke (2). Nova komunistička vlast šalje u Maticu kao nove članove radnike 72 svoja simpatizera i iz njihovih redova bira Matičino čelništvo. Iako se plaća neizbježan dug novoj ideologiji, Matičino izdavaštvo čuva vrlo pristojnu razinu, a 1953. oživljavaju ogranci/pododbori i jači među njima izdaju ne samo knjige nego i časopise koji izlaze do danas: Zadarska revija, Mogućnosti, Riječka revija pa Dometi, Dubrovnik, osječka Revija, karlovačka Svjetlost, da spomenem samo neke. Godine 1954. Matica hrvatska objavljuje s Maticom srpskom poznati Rječnik dviju Matica, a 1970. odustaje od dalje suradnje. U međuvremenu, 1967, objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

U svom brzom letu kroz Matičinu povijest stigli smo dakle do godina koje živi pamte i u kojima su sudjelovali: posve nedavno u ovoj su dvorani deseci i deseci govorili o događajima iz 1971. Te su godine Matičin predsjednik Ljudevit Jonke i Upravni odbor prisiljeni da odstupe, Matičine je prostore zaposjela policija, velika je imovina dijelom otuđena, dijelom dana Akademiji na čuvanje, nastupili su progoni. Od 1972. do 1990. Nakladni zavod Matice hrvatske djeluje kao samostalni nakladnik i u pojedinim uspješnim godinama objavljuje i više od pedeset naslova. Najnovije, peto razdoblje, počinje 1990. U lipnju te godine Petar Šegedin izabran je za predsjednika sa zadatkom da pripremi obnoviteljsku skupštinu, na kojoj će se izabrati redovno čelništvo. To se dogodilo 8. prosinca, kada je izabrana nova uprava na čelu s Vladom Gotovcem, koji će Maticu voditi 6 godina, a zatim će na njezinu čelu, također šest godina, biti Josip Bratulić. Naš sadašnji predsjednik Igor Zidić 22. je predsjednik Matice hrvatske i ulazi u desetu godinu svoga predsjednikovanja.

Akademički trg, početkom 20. stoljeća, u pozadini desno Matičina palača

U samostalnoj hrvatskoj državi Matica je svoje nakladništvo razvila kao nikad u povijesti, njezini ogranci i odjeli organizirali su bezbroj kulturnih događaja, u jačim našim središtima izdavali su naši ogranci knjige kojih se ne bi postidjeli ni najugledniji europski nakladnici.

U Matici su očigledno uvijek bili svjesni istine koju je jednom prigodom tako lijepo izrazio Herman Hesse riječima: „Od svih svjetova koje čovjeku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svijet knjiga.“ Ipak su se javljali glasovi koji su pitali koji je smisao Matice hrvatske u vrijeme kad imamo svoja hrvatska politička tijela i kada je zemlja puna izdavačkih poduzeća. Napose se postavljalo pitanje odnosa Matice i politike. S jedne strane jako se čuo zahtjev da Matica bude apolitična, s druge strane jednako su glasni bili zahtjevi da Matica češće i glasnije govori o političkim događajima. Pozdravljajući skupštinu Matice hrvatske u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Ivan Supek 1992. rekao je i ovo: „Akademija i Matica hrvatska moraju stajati iznad stranaka, ali se moraju baviti i politikom i iznositi svoje primjedbe i gledišta.“ Naš sadašnji predsjednik Igor Zidić u više je navrata o tome govorio i u predgovoru Spomenici koju su napisali Josip Bratulić i Ive Mažuran ovako sažeo: „Možda bi se moglo reći da politika, kao djelatno područje, nikada nije bila ni dalekim ciljem Matice hrvatske, još manje bi se takvim ciljem mogla navesti težnja postizanja realne političke moći. Ipak, unatoč tome, nismo uspijevali izbjeći da – od vremena do vremena – politika postane našom sudbinom. Naročito ne u onim teškim trenucima kad su narodni interesi – i to oni temeljni – bivali ugroženi. Tada se glas Matice hrvatske i očekivao i čuo.“

Nacionalni osjećaj – kulturna vrijednost

Gospođe i gospodo,

Držim da je i iz ovako kratka, upravo torzična, izleta u Matičinu povijest posve jasno da u toj povijesti današnje članstvo Matice hrvatske ima velik kapital. Slavnu Matičinu povijest ne možemo, međutim, nuditi kao zamjenu za ono što mi moramo činiti. Petar Šegedin govorio je da su kulturne vrijednosti nekoga naroda „njegovo lice kojim se obraća drugim narodima, pa i samom sebi… u kojima nalazi utočište pred prijetnjama svijeta animalne nužnosti“. Zajedno sa Šegedinom i sa svima onima koji su stvarali Matičinu povijest jednom od kulturnih vrijednosti držimo i nacionalni osjećaj. To pretpostavlja, kako je naglašavao Šegedin, da je taj osjećaj prožet dobrotom, ljepotom i pravednošću i da ga nikada ne smijemo unakaziti lišavajući ga tih kvaliteta, ne smijemo ga pretvoriti u iscerenu masku. Matica je uvijek bila: mjesto gdje daroviti udružuju svoje darovitosti i time ih sinergijski umnažaju nudeći prepoznatljiv hrvatski glas u mnogoglasju naroda i kultura. To sinergijsko umnažanje darovitosti pod okriljem Matice hrvatske bilo je i danas bi trebalo biti najveći Matičin prinos Narodu i Državi, Državi koja ponajviše boluje od odsutnosti te sinergije, u kojoj su riječi kao korupcija i recesija stigle na vrh po učestalosti, a riječi kao poštenje i ponos zvuče kao arhaizmi i sentimentalizmi.

Vijenac, Kolo i Hrvatska revija, Pet stoljeća hrvatske književnosti i Stoljeća hrvatske književnosti, druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti, povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu nego na stotinu i više mjesta gdje djeluju njezini ogranci.

S drugima u hrvatskom društvu koji su za to zainteresirani Matica treba tražiti načina kako da nerijetko vrhunski proizvodi stignu do više čitatelja i slušatelja. Svaki Matičin član može u tome nešto pomoći. Svjesni smo da su se pojavljivale i knjige za koje nam nije drago što se na njima nalazi časni Matičin znak. Kritika koja želi unaprijediti i savjeti koji žele pomoći uvijek su dobrodošli, ali nemojmo čangrizavim kritizerstvom jačati letargiju, nego se zapitajmo, svatko sebe: Što mogu učiniti za Maticu hrvatsku. Mogu li npr. u nju učlaniti još jednoga čestitoga čovjeka, mogu li darovati prijatelju ili znancu Matičinu knjigu, mogu li upozoriti druge na Matičine časopise, na njezine programe i sam sudjelovati u njima? Mogu li i tako pomoći da društvo kojem su konzumizam i hedonizam glavne odrednice obogatimo sadržajima trajnije vrijednosti? Matičina nam povijest jasno kazuje i to da nema lakih vremena i da svako vrijeme mora rješavati svoje zadaće. Spomenuo sam da je Oton Kučera jednom od najvažnijih Matičinih zadaća držao širenje čeličnosti. Prevedeno na jezik našega trenutka to znači da svojim mladim naraštajima neprekidno s Cesarićem poručujemo da slabašnu djecu radost rađa. To uopće ne znači širiti pesimizam, nego graditi pojedince i društvo pripravne ispunjavati zadaće koje vrijeme donosi, biti spreman na napore i nalaziti duboku i pravu radost u ispunjavanju svojih dužnosti.

Udružimo svi svoje snage i rezultat neće izostati: najstarija hrvatska kulturna ustanova neka ujedini poučke svoje bogate prošlosti, mudrost onih koji znaju čitati suvremene potrebe i mladenački zanos onih u novim hrvatskim naraštajima kojima su na srcu kultura i Hrvatska.

Gospodine predsjedniče, gospođe i gospodo, hvala što ste me slušali!