Ljudi u vremenu

Ovogodišnji ZagrebDox donio je velik broj intrigantnih, provokativnih i angažiranih naslova koji se promišljeno i artikulirano bave aktualnim i nelagodnim temama sa svih meridijana i paralela

I osmo izdanje ZagrebDoxa, manifestacije koja se ambicioznošću, koncepcijskom i programskom raznovrsnošću, brojem i kakvoćom prikazanih naslova te sve boljom organizacijom nametnula kao najzanimljiviji, a možda i najuspjeliji domaći filmski festival, donijelo je očekivano velik broj iznimno intrigantnih, provokativnih i angažiranih naslova koji se promišljeno i artikulirano bave aktualnim i redovito nelagodnim temama sa svih meridijana i paralela, ili se pak temeljito i beskompromisno fokusiraju na neka prošla vremena i događaje te nerijetko tragične ljudske sudbine.

Kadar iz filma Povratci

Tematska aktualnost i tjeskoban ugođaj s učinkovitim naznačavanjem šire društvene tragike glavna su obilježja prvog od dvaju pobjedničkih filmova festivala, Velikim pečatom u međunarodnoj konkurenciji nagrađena sedmominutnog dokumentarca Povratci Poljaka Krzysztofa Kadlubowskog. Posrijedi je vrlo efektna minijatura koja podjednako dobro funkcionira u užefilmskom smislu, kao prikaz uvježbavanja počasne straže poljske vojske koja na pisti varšavske zračne luke simulira doček posebnoga zrakoplova, nošenje nevidljivih lijesova i odavanje počasti poginulim ljudima u njima, kao i u širem društvenom kontekstu koji se ocrtava informacijom da su to pripreme za doček zrakoplova kojim se dovoze tijela 96 osoba, uključujući ona poljskoga predsjednika Lecha Kaczyńskog, njegove supruge i suradnika iz državnoga političkog vrha, koji su 10. travnja 2010. poginuli u zrakoplovnoj nesreći kod Smolenska. Film bez riječi snimljen crno-bijelom fotografijom i s prizornim zvucima funeralnih skladbi, na iznimno plastičan način dočarava tragiku trenutka, i premda nije riječ o najuspjelijem prikazanom doksu, njegovoj se pobjedi ništa ne može prigovoriti.

Nedovoljno dubok Paparazzi

To se pak ne može reći i za posebnim priznanjima u međunarodnom natjecateljskom programu ovjenčane naslove Paparazzi također Poljaka Piotra Bernasa te u latvijsko-gruzijskoj suprodukciji realizirana Ramina redatelja Audriusa Stonysa. Prvi je film neosporno zanimljiv i više no kompetentno napravljen, ali i nedovoljno dubok, detaljan i slojevit portret paparazza Przemeka, profesionalca koji neprestano vreba i slijedi celebrityje koje pokušava uloviti sofisticiranim fotoaparatima. U ostvarenju svojih ciljeva spreman i na vratolomne automobilske potjere i na višednevno stajanje na hladnoći i snijegu, obiteljski čovjek Przemek svjestan je tamnih etičkih i socijalnih konotacija koje prate njegov posao, i učinit će sve da njegova djeca ne krenu očevim stopama. Pomalo sličan protagonistima Antonionijeva Uvećanja i Fellinijeva Slatkog života, paparazzo će naznaku preispitivanja sebe i svog posla doživjeti upravo nakon tragedije čije određene posljedice vidimo u Povratcima. No te ga općom tugom i sjetom inducirane egzistencijalne i moralne dvojbe neće dugo mučiti, jer njegov posao i život su takvi da i u najmučnijim trenucima mora misliti na što atraktivniju i bolju fotku. Ramin, pak, nudi razmjerno slikovitu i efektno ambijentiranu, no odveć konvencionalnu i donekle zamornu sliku svagdana navodnoga nekadašnjeg gruzijskog hrvačkog veterana iz naslova, siromašna i u određenoj mjeri asocijalna čudaka kojemu su jedine životne čvrste točke intenzivna prisjećanja na odavno pokojnu majku i obilaženja njezina groba te rijetka druženja sa sebi sličnim marginalcima koje je nekad podučavao hrvanju. Iako tvrdi da je možda i jedini hrvač na svijetu koji je uspio sedam protivnika pobijediti u svega 55 sekundi, iz onoga što vidimo to se ni u jednom trenutku ne može naslutiti. Upravo suprotno, čini se da je alkoholizmom načet starac sklon pričanju lovačkih priča, i da je hrvanju podučavao isključivo lokalne klince, koji su poput dvojice dječaka spočetka snage odmjeravali na seoskim sajmovima. Kako god bilo, priča o Raminu ipak nije zaslužila posebno priznanje.

Suprotstavljanje teroru

U međunarodnoj konkurenciji ono je trebalo pripasti izvrsnom Zelenom valu redatelja Alija Samadija Ahadija, ili pak kakvoćom ravnopravnom dokumentarcu Pet uništenih kamera autora Emada Burnata i Guya Davidija. Zeleni val iznimno je potresno i sugestivno te često šokantno svjedočanstvo o neopisivoj režimskoj represiji kojoj su neposredno nakon predsjedničkih izbora 2009. bili izloženi glasači kandidata Mir-Hosseina Mousavija, reformističkog političara, iranskog premijera iz 1980-ih te oponenta tadašnjem i aktualnom predsjedniku Mahmoudu Ahmedinejadu. Film realiziran kao kompilacija dokumentarnih zapisa, inserata televizijskih reportaža, mobitelskih snimaka, poruka s Twittera, svjedočanstava nekoliko naknadno izbjeglih aktivista i intelektualaca te animiranih segmenata kojima se ilustriraju zločini vlasti koje je državna cenzura pod svaku cijenu pokušala prikriti, nudi mučan i zastrašujući uvid u sve pred- i postizborne prijevare koje su kulminirale zvjerskim nasiljem nad pripadnicima i zagovornicima pokreta Zeleni val, koji je naznačio mogućnost liberalizacije i otvaranja iranskog društva. No ta je mogućnost (privremeno?) u korijenu zatrta najprije makinacijama s izbornim listićima, moderiranjem pravila glasovanja, zametanjem glasačkih kutija i sličnim opstruiranjima održavanja barem koliko-toliko demokratskih izbora, a potom eksplozijom nasilja nad političkim rivalima, koja je kulminirala sijanjem panike, ubojstvima prosvjednika i slučajnih prolaznika različitim hladnim i toplim oružjem te premlaćivanjima nasmrt mladih ljudi i tinejdžera čiji je jedini grijeh bio što su naletjeli na eskadrone smrti.

Kadar iz filma Zeleni val

I u filmu Pet uništenih kamera aparati iz naslova bilježe smrti očajnih ljudi, ovaj put Palestinaca koji ginu u neprekidnim sukobima s izraelskom vojskom na Zapadnoj obali. Kamere pripadaju samoukom snimatelju i obiteljskom čovjeku Emadu Burnatu, koji njima bilježi krvava zbivanja tijekom prvih pet godina života svog najmlađeg sina, osobito u vrijeme gradnje zida koji je trebao dodatno getoizirati Palestince. Tragičnim događajima autori kontrapunktiraju humanost, emotivnost i toplinu, pa čak i natruhe gdjekad crnoga humora, osobito u oslikavanju Burnatove obitelji i notiranju psina koje si međusobno priređuju sukobljene strane. A kad pogine Burnatov rođak, među lokalnom djecom omiljen zbog neprestana zafrkavanja i izigravanja klauna, dodatno biva podcrtana poruka o nesreći i besmislu vječnog sukoba.

Posljedice zločina

U regionalnoj konkurenciji Velikim je pečatom nagrađen film Jedan dan na Drini redateljice Ines Tanović, djelo koje iznimno učinkovito iznevjerava gledateljska očekivanja i svakom sekundom 17-minutnog trajanja pojačava gledateljevu nelagodu i osjećaj bespomoćnosti u suočenju s užasom. To se zbiva ponajviše zahvaljujući domišljatom konceptu, jer ono što se isprva doima kao običan prikaz odlaska skupine fizičkih radnika na posao negdje uz Drinu nedaleko Višegrada, postupno postaje svjedočanstvo o pronalasku još jedne masovne grobnice i trudu svih uključenih da kompletiraju ostatke kostura ondje pobijenih ljudi.

U regionalnom programu posebna su priznanja dodijeljena odličnim domaćim dokumentarcima koje potpisuju žene i koji se bave drukčijima, dijelom biografskom filmu Bosanoga (sasvim slučajna smrt) Morane Komljenović i autobiografskom naslovu Nije ti život pjesma Havaja Dane Budisavljević, kojem je pripala i HT nagrada publike. Doks Bosanoga... pokušava istražiti još nerazjašnjene okolnosti pogibije Nenada Vižina, „posljednjeg riječkog hipija“, koji je 3. lipnja 1981. bježeći od tadašnje milicije poginuo pri padu s prozora hotela Kontinental. Inteligentno koncipiran po uzoru na Građanina Kanea, sa zagonetkom koja se polako odmotava i čiji se djelići mozaika postupno slažu pred gledateljima, film Bosanoga... jasno daje do znanja da je većina znanih i neznanih Riječana uvjerena da su Vižina ubili „čuvari zakona“ ondašnjega režima. A u intimnom, neposrednom i vrlo emotivnom filmu Nije ti život... Dana Budisavljević prisjeća se na desetljeće staro suočavanje članova svoje obitelji s njezinom manjinskom seksualnom orijentacijom, ali nudi i dojmljiv pogled na blago rečeno disfunkcionalnu mikrozajednicu koja se tijekom desetljeća suočila i s majčinim preljubom i odlaskom od kuće, i s pokušajem života u petero s njezinim ljubavnikom, i s otkrićem teške bolesti autoričina mlađega brata. Život uistinu nije pjesma Havaja, i uvijek treba biti spreman i na njegove svijetle i tamne strane.