Kronika europske metastaze

Osiromašujući državno bogatstvo, putem progresivne redukcije financiranja javnih sektora, banke pripremaju teren za privatizaciju države, ili bolje rečeno za njezin bankrot, kako bi se otplatili dugovi s velikim kamatama

Je li itko mogao zamisliti da će današnja EU jednog dana sličiti bivšoj Zolleverein iz 19. stoljeća, kada je ta njemačka carinska i trgovinska unija (1828–1834) obuhvaćala većinu država članica tadašnje njemačke konfederacije? Treba podsjetiti da je navedena unija stvorena zbog golemih financijskih i tadašnjih ratnih gubitaka Njemačke. Današnja Njemačka pod vodstvom kancelarke Angele Merkel također nastoji iskoristiti svoje vodstvo u rješavanju krize eurozone za okupljanje čvrste jezgre bogatih središnjih i sjevernih članica EU, kao monetarne inačice bivšega njemačkog Zollvereina. Je li također itko mogao naslutiti dužničko metastaziranje grčkoga sindroma i njegovo širenja na druge slabe zemlje Unije poput Portugala, Španjolske, Italije ili da je današnja Europa postala remake-djelo tzv. bolesnika na Bosporu, kada se tadašnje zalazeće Otomansko Carstvo potkraj 19. stoljeća nazivalo? Tadašnje reforme nisu bile dovoljne, pa su nastavljene u vidu tzv. tanzimata (preuređenja), odnosno reformi po europskom uzoru. EU sve više sliči novom bolesniku negdje između Bresta i Soluna, a postignuti dogovori oko novih mjera za rješavanje krize eurozone tek će u budućnosti pokazati njihovu učinkovitost na praktičnom planu.

Novi europski bolesnik u potrazi za europskom geopolitičkom vizijom

Placebo zaduženosti

Mnogi analitičari prizivaju katastrofične dijagnoze plašeći nas argentinskim ili grčkim sindromom, dok drugi smatraju da je to normalno i da nema razloga za zabrinutost. Pritom dijagnoze ovise o statusu i interesima onih koji ih donose. A na građanima je da se u svemu snađu. No gdje je mjesto istini, a gdje onima koji amplificiraju takve informacije?

Treba imati na umu da su svakodnevni život na kredit, pa i smrt na kredit, kako ističe francuski književnik L. F. Céline, postali uobičajeni modus operandi građana, a pavlovski refleks peglanja kartica bez pokrića i dizanja kojekakvih kredita, svakodnevna su građanska bijedna sudbina. Pa i u slučaju država koje su najveći vjerovnici, a i dužnici, pitanje reprogramiranja duga ili obnavljanje tzv. stand-by aranžmana s MMF-om samo su pitanja vremena i modaliteta a da nitko ne dovodi u pitanje produženje dužničkoga circulus vitiosus, koji vodi u sigurnu društvenu propast. Financijskoj zaduženosti pojedinaca i države prethodi i omogućuje je mentalna i psihološka zaduženost, odnosno rezignirana ovisnost o kreditnom sustavu općeprihvaćenog i „jedino valjanoga“ neoliberalnog lihvarskog sustava. Cijelo „društvo zabave“, mehanizmi iznuđivanja pasivnog pristanka, medijski razrađene strategije mentalne manipulacije, potrošačke strategije zavođenja, u funkciji su održavanja i obnavljanja istoga sustava. To je zapravo razlog zašto su sve današnje europske političke elite prihvatile diktat „potrošačke demokracije“ i fiktivne ekonomije, a ne model participativne demokracije i realne ekonomije. Pred takvom građanskom kapitulacijom i općom društvenom anestezijom legitimno je postaviti pitanje geneze i uzroka današnjega „trijumfalnog globalnog lihvarstva“.

Jer, kako objasniti da tvrtke, koje unilateralno dijele bonitete, zlatne padobrane i ocjene rejtinga bez ikakva nadzora, odlučuju o sudbini tržišta i burze? Razne mjere spašavanja eurozone kratkotrajni su fiskalni placebo koji samo odgađa i ublažava generaliziranu financijsku metastazu, jer isti zagovornici monetarističkoga modela ustraju u tom sljepilu, i unatoč svim indikatorima loše strukturalne dijagnoze još liječe simptome, a da se ne uhvate uzroka bolesti.

Lihvarski krugovi nametnuli su supremaciju valute zlata i bankarskoga monetarističkog novca, koji se mogao dobiti samo s kamatom. Tako je nastala i do danas ostala valuta-dug, kako je zovu monetaristi. Tada je započeo sustavni reket i pljačkanje država od strane međunarodnih banaka. Također se treba sjetiti privatizacije američkih federalnih rezervi (FED), koje su pale pod nadzor međunarodnoga bankarskog kartela. Financijski je mehanizam FED-a glede zaduživanja jasan: svaki put kada je država kupovala dolare, taj je dug kartel u računovodstvu vodio kao rezervu koja je u realnosti gomilanjem dugovanja ubirala goleme kamate. Isti je sustav zajmova kod Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke (WB). Bankari zatim posuđuju fiktivni novac građanima i državama, koji se vodi kao fluidna i računovodstvena kreditna linija. Banke prodaju nešto što nemaju, bez pokrića, jer realni novac ne postoji, a zarađuje se na kamatama, sve s osmijehom i pristojnosti. Osiromašujući državno bogatstvo, putem progresivne redukcije financiranja javnih sektora, priprema se teren za privatizaciju države, ili bolje rečeno za njezin bankrot, kako bi se otplatili dugovi s velikim kamatama. To je bit cijele priče međunarodnoga financijskog pendrečenja i financijske discipline u okviru Washingtonskog konsenzusa, čiji je najbolji primjer grčki slučaj.

Nove linije podjele izlaze na vidjelo u europskoj kući. Rješavanjem dužničke krize oblikuje se i nova arhitektura Unije, koja se već podijelila na središte – sedamnaest zemalja koje se koriste zajedničkom valutom – i periferiju, koju čini preostalih deset članica EU-a. Govori se u službenim krugovima kako zadužene zemlje eurozone nalikuju na europski treći svijet. Postupno nastaje Europa s dvjema brzinama, jedna proširena unija s 27 država članica i jedna eurozona ojačana mehanizmima financijske solidarnosti. Zakašnjele mjere sprečavanja prelijevanja grčke krize mogle bi generirati domino-učinak, koji bi mogao ugroziti i opstanak europske zajednice. Kriza eurozone još jednom potvrđuje ranjivost europskoga monetarnog sustava, ali i disfunkcionalnost europskoga tehnokratskog aparata i duboke koncepcijske podjele u odabiru načina i pristupa kriznim rješenjima. Francuska nastoji progurati ideju uspostave europske javne banke koja bi mogla intervenirati na financijskim tržištima s pomoću Europske središnje banke, dok se Njemačka protivi toj opciji privilegirajući promjenu ustava i održanje stalna pritiska na vlade članica u kojima javne financije trebaju biti reformirane.

Uspon euroazijske i pad transatlantske unije?

Ukidanje monetarne unije ujedno bi značilo unutarnje urušavanje europskog projekta i izazvalo kaotične poremećaje. Zbog toga stvaranje geopolitičke i geoekonomske kontinentalne integracije postaje imperativ za sam opstanak ideje europskog zajedništva. To bi značilo postupno jaču federalizaciju, korak koji zahtijeva zajedničku političku volju i za koji današnjim liderima nedostaje hrabrosti jer ne vjeruju da imaju dovoljnu potporu domaće javnosti.

Nedostatak jasne zajedničke kontinentalne geopolitičke vizije Europe sile zasigurno bi produbio negativne posljedice koje već danas izlaze na vidjelo: demokratski deficit unutar EU i nepovjerenje javnosti, dakle fenomene koji dovode u pitanje i sam legitimitet europskoga projekta. Ironija cijele krizne situacije jest da EU traži pomoć Kine radi sprečavanja financijske propasti. Odluka Kine da sanira krizu eurozone korak je u kineskoj strategiji da uvuče Europu u novu globalnu igru podjele utjecajnih sfera. EU je prvi trgovinski partner Kine, najveći uvoznik ruskih energenata i najveći kupac sirovina najbolje kvalitete. Slabljenje SAD-a i sve veća gospodarska ovisnost EU, posebno Njemačke, o izvozu na kinesko tržište, kao i privlačnost Dalekog istoka u cjelini, najava ruskog premijera Vladimira Putina o stvaranju euroazijske unije, navješćuju novu geopolitičku euroazijsku perspektivu.