Izvedbeni i estetski iskorak

U režiji Ozrena Prohića, koji prvi put surađuje s riječkom Talijanskom dramom, u HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena Antigona. Kao osnova poslužila je Sofoklova tragedija, no u konačnici autorstvo potpisuju Sofocle & Co. Redatelj Prohić i dramaturginja Laura Marchig pokušali su pristupiti klasičnom predlošku iz vizure današnjega vremena, stavljajući Antigonu u kontekst dehumaniziranoga kapitalizma i samo deklarativne demokracije. U tkivo starogrčke tragedije umetnuti su i citati drugih autora – u rasponu od Jacquesa Lacana, Judith Butler i Philipa Weissmana, do Slavoja Žižeka i Sibile Petlevski. Uz postmodernističku citatnost prisutne su i referencije na neke druge Antigone (Anouilh, Brecht, Petrasov Marović), ali i pop-kulturu. Ponekad citati nadopunjuju Sofoklov tekst, a nekad su u funkciji ironijskoga komentara ili uspostavljanja dijaloga sa suvremenošću. Referiranje na razne teorijske tekstove i interpretacije mitskoga lika Antigone u pojedinim je prizorima ipak odveć opširno i u kazališnom smislu opterećuje.

Vizualno atraktivna Antigona

U svojoj „pročišćenoj“ režiji Prohić se usredotočio na središnju temu odnosa vlasti i pojedinca, stavljajući naglasak na sukobe među likovima. Zanimljive redateljske intervencije dogodile su se u tretmanu lika Kreonta i antičkoga kora. Tebanskoga kralja tako utjelovljuju glumci Bruno i Elvia Nacinovich, čime se redatelj poigrao rodnim i spolnim identitetima, ukazujući da vlast ni u ženskom obličju nije mnogo bolja. Koreograf Branko Žak Valenta razigrao je kor (Leonora Surian, Miriam Monica, Alida Delcaro) i likove glasnika (Lucio Slama, Leonora Surian, Miriam Monica) pridajući im ludičke elemente i brehtijanski efekt začudnosti. Začudan je i lik Tiresije, tebanskoga vrača, koji je u predstavi utjelovljen kao dokona figura starije žene (Alida Delcaro).

Naslovnu ulogu Antigone s dozom mladenačkoga bunta i prkosa utjelovila je Elena Brumini. Sukob između Antigone i Kreonta redatelj Prohić, uz pomoć produžetka proscenija koji ulazi u gledalište, dramski je dodatno naglasio, čime glumačka ekspresivnost Elene Brumini i Bruna Nacinovicha još više dolazi do izražaja. Pojedine osobito dramatične scene ili Kreontovi monolozi također se odvijaju na nekoj vrsti (modne) piste, s koje se tiranin obraća masi. Na taj način publika poprima ulogu naroda. Neodlučnu Antigoninu sestru Ismenu tumači Rosanna Bubola, koja je prikazana kao dekadentna predstavnica društva koja progovara iz pozicije ženske bespomoćnosti. Zbog pogreške svoga oca, koji je na sebe navukao osvetu bogova, još jedna žrtva Antigonin je zaručnik Hemon, kojega igra Giuseppe Nicodemo, a Hemonovu majku Euridiku utjelovila je Elvia Nacinovich.

Postmodernistički koncept prisutan je i na vizualnom planu predstave. Scenografija Stefana Katunara i Ozrena Prohića temelji se na detalju neoklasicističkog pročelja iz kojega se postupno otvaraju grobne niše. Vremenski nedefinirane, decentne kostime kreirala je Manuela Paladin Šabanović. Vizualnoj čistoći uprizorenja pridonijela je i minimalistička rasvjeta Denija Šesnića, dok atmosferičnu glazbenu kulisu potpisuje Vlaho Prohaska.

Unatoč već pomalo istrošenoj poetici postmoderne, Prohićeva Antigona za Talijansku je dramu u Rijeci u svakom slučaju važan izvedbeni, ali i estetski iskorak.