Grad plodne podvojenosti

Nije neuobičajeno da se u stručne i znanstvene knjige što naslovom impliciraju sveobuhvatnost i iscrpnost u istraživanju odabranih fenomena umetne predgovor u kojemu se autor(i) pospu pepelom priznajući da je zalogaj velik, građa golema, a ljudske sposobnosti slabe. To otvara mogućnost da čitatelj bude dobrohotniji i da s više blagonaklonosti prihvati činjenicu o nezabilježenom i nedostajućem ne brojeći autorske propuste. No ima knjiga s takvim naslovima i takvim predgovorima, a da čitatelj i nema potrebu za uočavanjem propusta, nego dopušta da ga autor vodi labirintom svoje koncepcije osjećajući istodobno i neku vrst zadovoljstva i napetosti. Takva je knjiga Vinkovačka književna povjesnica – osim što govori o dvojini, u dvojini je i nastala. Autori su Ružica Pšihistal i Goran Rem, dvoje osječkih književnih znanstvenika koji su i ideju i koncepciju knjige, ali i njezinu izvedbu realizirali u dvojini, što doziva u pamet i dvojno autorstvo Slavonskog teksta hrvatske književnosti koje su potpisali Helena Sablić Tomić i Goran Rem.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima

Poznati i kao željezničko križište kroz koje prolaze tračnice – dvije po dvije tvoreći prugu – Vinkovci su nedvojbeno zaslužili da im se obrati književnopovijesna pozornost u nastojanju da se istaknu brojna imena koja su u razmjerno neveliku slavonskom gradu ostavila snažan pečat u različitim književnim mijenama, sve od „stare dobre hrvatske književnosti“ pa do „postmoderne i simulacije kraja“, kako su se u naslovima poglavlja poigrali autori. Nastojeći izgraditi svojevrsnu napetost koja će vinkovačke književne zaslužnike prikazati kao junake priče koja, nadati se, nikad neće završiti jer će stalno tražiti mogućnost ovjerovljivanja u svojim parnjacima zahvaljujući kojima će se bolje istaknuti osobitosti književnog rada odabranih pojedinaca, autori su doista uspjeli stvoriti znanstveno utemeljeno djelo koje se čita s užitkom i lakoćom, neprestano nukajući na istraživanje novih dvojina. Ovjerovljujući svoju dvojinsku tezu još od dvojice rimskih careva (Valentijana i Valensa) preko ranokršćanskih vinkovačkih mučenika (sv. Euzebija i Poliona), autori pronalaze slične udvojenosti u cijeloj vinkovačkoj književnoj povijesti: od Matije Antuna i Josipa Stipana Relkovića, preko Josipa i Ivana Kozarca te Ivana Kozarca i Joze Ivakića, ili Vladimira Kovačića i Vanje Radauša, koji ponovno tvore parove s Kozarcima i Ivakićem pa sve do Josipa i Ive Bognera, Slavka i Miroslava Mađera te Dionizija Švagelja i Katice Čorkalo Jemrić, Vladimira Rema, Zlatka Tomičića i Slavka Kopača, uz opsežnije predstavljene novije i posve nove naraštaje vinkovačkih književnika i znanstvenika, među kojima je i suautor ove knjige. Ispravno očekujući da će se uspostavljene dvojine razrjeđivati s približavanjem suvremenosti, autori i ne pokušavaju silom provesti svoju koncepciju dokazujući da načelo dvojine vrijedi i za najnovije vrijeme, nego puštaju priču da traje i sama iznjedri dvojinske srodnosti. Autori priznaju i da je ovaj dvojinski pregled nedostatan jer u njemu nedostaju i neki drugi podaci vezani uz književnu aktivnost grada Vinkovaca, ali i služe se figurom uvriježenom u žanru predgovora – predloženu dvojinsku strukturu valjat će još dopuniti.

Iako u svojim analizama, kad god je to moguće, nastoje pratiti dvojinske parnjake promatrajući ih pod različitim književnopovijesnim i suvremenim književnoteorijskim vizurama, autori se nigdje ne izriču kao autori određenoga poglavlja – njihovo je dvojinstvo iskazano na naslovnici i ostaje neotkriveno kao odvojeno autorstvo, iako će to poznavatelji znanstvenih interesa i radova Ružice Pšihistal i Gorana Rema to nešto lakše naslutiti. Bez obzira na to, neformalnost naslova i gotovo ludička usmjerenost na dosad manje istražena ili drukčije analizirana poglavlja iz vinkovačke književne povjesnice otkrivaju da su i autori uživali pišući ovu knjigu. Pojedinim su književnim činjenicama posvetili posebnu pozornost, primjerice Kućniku Josipa Stipana Relkovića te voljbi (duhovnom odnosu) i ljubavi (tjelesnom odnosu) u šokačkim pismicama ili motivu žene u Kopačevim litanijskim nizovima, nudeći nove analitičke rakurse utemeljene na suvremenoj književnoteorijskoj literaturi, ali i komparatističkom uvidu u književnu baštinu srodnih nacionalnih sredina. Nastojeći ipak ne zaobići vinkovačke književnike koji svojim djelima ne uspostavljaju nužno dvojinske parove i opreke, autori prate i zbivanja na vinkovačkoj književnoj sceni i u drugoj polovici 20. stoljeća nastavljajući avangardom pedesetih godina, novim klasičnim dobom, neoegzistencijalizmom i transmedijalnošću te neotradicijom, završavajući postmodernom i, kako su zapisali, „simulacijom kraja“ povezujući tako autore s posebnim stilskim i poetičkim usmjerenjima koja se razlistavaju kako se približava prijelaz stoljeća. No kako književno stvaranje nije ni u ovoj knjizi odvojeno od znanstvene riječi, podjednaka je pozornost posvećena pojedinim pregaocima koji su nerijetko ostavili traga i na proučavanju književne povjesnice i na njezinu obogaćivanju književnim prinosima, poput Dionizija Švagelja koji je zadužio Vinkovce raznovrsnim i bogatim znanstvenoistraživačkim radom, ali i jednom zbirkom pjesama, jednako kao što je istražen i ukupni prinos Vladimira Rema. Među ostalima, prikazan je i znanstveni interes Katice Čorkalo Jemrić, koja je napisala i predgovor ovoj knjizi, čime je modificirana i uobičajena praksa da takvi tekstovi dolaze na kraju knjige.

I kad se pročitaju napisana poglavlja ovog vinkovačkog gradopisa, obogaćena bilješkama o autorima, opsežnim i pregledno sortiranim izborom iz bibliografije kao i kazalom imena, čitatelj ostaje zadovoljan pročitanom dvojinskom pričom i udjelom njezinih junaka koje je moguće pronaći i drugdje, o čemu autori pišu u završnom poglavlju ovjerovljujući svoju ideju o dvojinama. Na vinkovačkoj je književnoj sadašnjosti da ovjerovi njezinu trajnost, odnosno infinitivnost.