Borba za pravo na odustanak

Jean Amery, pravim imenom Hans Chaim Mayer (rođ. 1912. u Beču) austrijski je esejist i filozof čiji su život i rad bili trajno obilježeni iskustvom zatočeništva u nacističkim logorima Auschwitz i Buchenwald. O tome je pisao u knjizi eseja S onu stranu krivnje i zadovoljštine, prevedenoj u nas 2009, a sad je pred nama prijevod njegove knjige Dići ruku na sebe, u izdanju OceanMora i prijevodu Borisa Perića.

Prev. Boris Perić, izd. Naklada OceanMore, 2011.

Kao što naslov sugerira, a podnaslov Diskurs o slobodnoj smrti potvrđuje, riječ je o filozofskom promišljanju smrti i samoukinuća. Jean Amery naime izbjegava izraz samoubojstvo, zbog agresije koju ta riječ podrazumijeva te mu je mnogo draža sintagma slobodna smrt, koja implicira ljudsko pravo na slobodan izbor, čak i u tako drastičnim, krajnjim slučajevima. Svoj tekst autor situira onkraj psihologije i sociologije te pokušava slobodnu smrt ne gledati izvana, iz svijeta živih, nego iz nutrine onih koje naziva suicidarima i suicidantima. Prvi naziv pretpostavlja čovjeka koji projekt slobodne smrti nosi u sebi kao mogućnost, dok suicidant označava osobu koja je počinila suicid. Autorova namjera nije znanstveni tekst, on ne želi suicidalno ponašanje znanstvenički „secirati kao što sudski liječnik secira komad mrtva tkiva“, već je njegova ambicija put k čovjeku koji se uništava, humanizacija procesa koji je u svojoj biti potpuna dehumanizacija – samostalno čovjekovo uništenje. Amery se trudi proniknuti u logiku života iz čijeg oklopa čovjek želi pobjeći te mu je važna totalna i nezamjenjiva jedinstvenost svake pojedinačne situacije, tzv. situacije prije skoka. A o tome, o onome ključnom, posljednjem trenutku, sve što se može znati izvana, sve što znanost može zaključiti jest – ništa. Učene riječi nakon suicida Amery smatra blasfemijom, držeći se načela: govoriti smije samo onaj tko je zajedno s njima stupio u tamu. Time zapravo pledira za dostojanstvo čovjeka kao individualca jer, kako veli, svaki vremenski isječak naše egzistencije, ima vlastitu logiku i vlastitu čast, a tzv. trenutak skoka pogotovo.

Naposljetku, mora se živjeti, govore ljudi i, kako Amery veli, opravdavaju time sve bijedno što čine. No mora li se tako uistinu, pita se. Je li nužno pokoriti se „prisili života“, još jednom u nizu zakona, zakonu društva koji je u ovom slučaju i prirodni zakon. Amery dvoji o mogućnosti uspješna posredovanja onoga što se zapravo nalazi izvan jezika, naglašavajući da diskurs o slobodnoj smrti započinje tamo gdje psihologija završava – tu se naime raskida s logikom života, a samim time i s psihologijom. Knjiga je tako sva u nakani spoznaje nespoznatljivog, čime se autor suprotstavlja Wittgensteinovoj poznatoj maksimi: „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.“ Introspekcijom, empatijom i snagom naslućivanja Amery stavlja u pogon asocijativne mehanizme kako bi barem pokušao, progovoriti o nečemu o čemu se ne može govoriti, što je onkraj logike života. Jer, suprotno svakoj logici, ipak može biti i nešto što ne smije biti. Pa tako i postoji slobodna smrt, ne-put koji ipak nekamo vodi. Hemingway, Celan, Kleist, Pavesi, Szondi i mnogi drugi koji su izabrali slobodnu smrt, Amery smatra, dali su neosporiv dokaz da život nije „najviše među dobrima“, u paradoksalnom smislu tvrdnje „umirem, dakle jesam“. Odnosno, umirem, dakle: život i svi sudovi koji postoje ne vrijede.

Pišući o samoubojstvu Amery problematizira odnos tijela i jastva kao možda i najtajanstveniji kompleks čovjekove egzistencije, posebice u svjetlu činjenice da suicidant ništi svoje jastvo djelujući protiv tijela, koje je također sastavni dio njegove vlastitosti. Nakon smrti jastvo koje više ne postoji i tijelo koje je postalo beživotna stvar sjedinjeni su i dalje – ali u ništavnosti. A suicid je možda i izraz totalne potvrde jastva; upravo u procesu brisanja sama sebe jastvo ostvaruje vjerojatno najviši mogući stupanj svoga samoostvarenja, radikalni i konačni izraz svoga samoosvještenja.

Komu čovjek pripada? temeljno je pitanje knjige. Usuprot religijskim dogmama o tome kako čovjek pripada Bogu kojemu duguje život i čije je jedino pravo da mu ga oduzme, Amery je čvrst u stajalištu da čovjek pripada isključivo samu sebi i ima pravo samostalno raspolagati vlastitim životom. Pritom naglašava kako je slobodna smrt potpuno individualna stvar pred kojom društvo i religije imaju šutjeti, dok je njihovo protivljenje slobodi odlučivanja pojedinca o samoukinuću izraz njihove totalitarnosti, posezanja za čovjekom i oduzimanje njegovih istinskih prava. Oduzimajući čovjeku pravo na samoukinuće društvo zapravo životu pripisuje neku kvazimetafizičku vrijednost, dok je ona zapravo isključivo biološka, smatra Amery.

Amery osvjetljava samoubojstvo i kroz prizmu dostojanstva koje suicidant posljednji put svojim činom potvrđuje i pritom se oštro suprotstavlja onima koji suicidante proglašavaju kukavicama, a posebice onima koji takve trpaju u umobolnice. Njihovo izopćenje izliku ima u tvrdnji da su oni svojim činom već odustali od zajednice, a Ameryjeva je misija zapravo borba za pravo na slobodan izbor, jer „suicid je jednako malo sramota kao i siromaštvo ili bolest. On nije više nedjelo pomračene ćudi, nego odgovor na silan izazov postojanja i poimence protoka vremena, u čijoj struji plivamo i gledamo sami sebe kako se utapamo.“

Slobodna smrt, prema Ameryju, najradikalniji je oblik slobode, njezin konačni i posljednji nama dohvatljiv izraz, jer čovjek koji se odlučuje za slobodnu smrt već je slobodan, oslobođen svih tereta života, odterećen svih nužnosti, imperativa, dužnosti, te, u konačnici, odterećen tijela i svijesti, oslobođen tereta bitka. No paradoks je da i nakon smrti slijedi određeni oblik neslobode, jer drugima ostaje da sude o nama, da rade s nama što ih je volja, da nas dugo pamte ili brzo zaborave, na što nemamo nikakva utjecaja.

Da se krivo ne shvati, Ameryjeva knjiga nije apologija samoubojstva, već afirmacija ljudske slobode i prava svakoga pojedinca na samostalno odlučivanje i izbor. A činjenica da je Jean Amery 1978, nepune dvije godine nakon dovršenja rukopisa, počinio suicid, svemu u knjizi napisanomu daje posebnu težinu.