14 : 0

Opišimo to ovako.

Ako nisi bio dobar u nogometu, nisi bio nizašto. Obični gospodin Ništa. Kvartovske cure slušale bi o driblerskim podvizima, o žestokim driblerima koji su rušili protivnike fintama, o probijačima zamišljenih mreža. Jer mreža nije bilo.

Vrata su bila označena s dva kamena, a nekad i sa bijelim školskim kutama.

Imao sam dvanaest godina i živio sam u Belgranu. Bio je to imućniji predio, ali tu i tamo našlo bi se nešto i za skromniji džep. Kao recimo moj pansion u ulici Mendoza kojim je gospodarila jedna Galježanka.

Smatrao sam se stručnjakom za uvrede. Ali ne za udjeljivanje, već za primanje uvreda. Kada bi „kapetani“ birali zvijezde za svoje momčadi, ja bih uvjerljivo bio zadnji. Ne zato što bi me diskriminirali. Uvijek sam ispaštao zbog te kobne solidarnosti da se usprkos svemu nikada nije ukazala prilika da, na primjer, koji puta budem predzadnji u momčadi.

Jer biti gori od mene, „Čileanca“, svakog bi odabranika bacilo u depresiju.

U nogometnom smislu bio sam potpuni promašaj.

Točnije, čisti „panj“.

Nemjerljivo brži bio sam na jeziku nego na nogama. Mogao sam recitirati ulomke iz Martina Fierra bolje od bilo kojeg Portenja, ali lopta bi mi protutnjala kroz noge svaki put kada bi mi je dodali.

Rezultat tog umijeća bio je da su me vječno postavljali na gol.

Kvartovske tekme bile su moja radost, da ne kažem život.

„Ako nisi bio dobar u nogometu, nisi bio nizašto. Obični gospodin Ništa. ”

Sve dok nas Flaco Moscoso nije odučio pretvoriti u profesionalce. Taj ovisnik o čitanju El Gráfica i zviždanju čakarera, bez pitanja nas je upisao u amatersku ligu Belgrano C. Ostale momčadi bile su jednako bezopasne kao i naša: grupica iz državne škole svetog Ilije, zatim momčad iz šestog dječjeg ogranka

gimnastičko-mačevalačkog kluba, unuci članova Matice Baska, bogomoljci iz Župe Djevice Marije. Ništa posebno. Ali imali smo LIGU.

Pišem to velikim slovima jer pridavanjem uobičajene pažnje umanjio bih kataklizmu koju je „profesionalni“ debi prouzročio u mom životu.

Sve je bilo smrtno ozbiljno: trebalo je biti jedanaest igrača sa svake strane, golovi su trebali iznositi minimalno šest metara i povrh svega morali smo nabaviti dresove. Majice. I svatko svoj broj.

Sav miraz priskrbila nam je Galježanka, Moscosova ljubavnica; sve što je bilo potrebno jedanaestorki. Ako bi netko morao izaći zbog ozljede, morao bi skinuti dres i predati ga rezervi.

Osim toga, utakmice LIGE nadgledao je sudac. Poslao ga je načelnik policijske postaje ulice Obligado kako bi uspostavio autoritet na igralištu. Jer policajci su imali zviždaljke kojima su regulirali promet. Uvozili su ih iz Njemačke.

Utakmica mog života odigrala se u Nuńezu na jednom zemljanom terenu pravilno iscrtanom bijelom kredom. River Plate ga je ustupio lokalnim marginalcima kako bi vucarenje iskupili kroz spasonosnu sportsku aktivnost.

Naš dres bio je narančaste boje. Moscoso je odabrao optimističnu boju jer je odlučio zagristi u slavu – odlukom da stvori profesionalce od grupice dječačića prašnjavih koljena, plavih bedara i s posjekotinama zadobivenim od udaraca u glavu.

„Da je među vama samo jedan talent – razgalio se uoči meča – ja odmah pakiram kofere. Prodam ga San Lorenzu, zaradim pare i odlazim u zemlju svojih djedova – Tarkviniju, kulturu Etruščana, ali što vi uostalom znate o kulturi, propalice jedne!“

Utakmica je bila zakazana za deset sati ujutro jedne lipanjske nedjelje. Mi dečki iz kluba došli smo vlakom iz Barrancasa u Belgranu, zalizane kose, kako su nas sredile naše majke, a nekoliko njih povelo je oca ili djevojku koju su htjeli impresionirati.

Ja sam svoga tatu poštedio te obaveze jer je već posljednjih šest mjeseci tražio posao i nedjeljom je pretraživao oglase objavljene u Clarínu i crvenom olovkom podcrtavao razne ponude.

„Čileanac“ – obratio mi se Moscoso nakon što me postavio ispod prečke – „za napadače moraš biti planina. Strovalit će se na tebe kao niz Ande. Ti si odvažni vratar i na nivou“.

Zaboravio sam napomenuti da sam titulu vratara stekao zahvaljujući svom antitalentu za dribling. Kada bi mi dodavali loptu, ona bi mi samo skliznula kroz noge. Postavili su me na gol jer, iskreno govoreći, tu sam nanosio najmanje štete.

U želji da izbjegnem poniženje, odlučio sam pred djevojkama iskazati svoj smrtonosni talent bacanja pod noge centarfora u šesnaestercu, pa to očajničko ludilo da šakama obranim udarac s određene daljine, pa žestoki poriv da se bacim upravo na onu stranu u koju su mi pucali jedanaesterce.

Gledano iz te vizure, moja vještina rodila se iz mog očaja. Bio sam prirodni talent za kvartovske tekme. Otkriven u zabitima i na nedjeljnim trgovima.

Pravi nogometni teren, s kompletnim golom, stativama i prečkom vidio sam samo iz gledališta stadiona River Plate u Nuńezu.

I sada sam se nalazio na pustopoljini premda je gol nalikovao na nešto. Udaljenost među stativama me užasavala. Procijenio sam da mi je trebala čitava minuta da otrčim od stative do stative.

Dok su se dečki iz kluba zagrijavali miješajući se s protivnicima iz zaklade svetog Ilije, Moscoco mi je naredio da skinem rukavice i predstavio me onižem čovjeku s brkovima i širokim osmijehom. Pružio sam mu ruku.

„Ovo je gospodin Hughes. Promatrač.“

„Što to znači, Moscoso?“

„Promatrač je osoba koja promatra, a zatim priča. Ako ovdje zapazi dobrog golmana, onda to ispriča u San Lorenzu. A odande nadalje... No, dobro, ovo je utakmica tvog života.“

Nije više ništa rekao. Ali ja sam znao što je htio reći. Htio je reći: „A odande nadalje slava“.

„Ja sam otkrio Wembleyskog Lava“, rekao je promatrač.

Pogledao je u nebo kao da procjenjuje hoće li pljusnuti iz tamnog oblaka, a zatim je razvukao svoj simpatični osmijeh i zadržao ga nekih deset sekundi.

„Šalim se, mali. Da sam ja otkrio Miguela Angela Rugila, ne bih tratio nedjelje na ovim pašnjacima. Moscoso mi je lijepo govorio o tebi. Kaže da si hrabar i da se krećeš poput pantere. Znaš da je problem argentinskog nogometa uvijek u obrani, zar ne? Svi žele zabijati golove i ne da im se biti u pozadini. O tebi ovisi tvoja budućnost, mali – pribio je ruku na Moscosova njedra, a zatim na svoja – a i naša“. „Pokaži mi što znaš i možda se ove bijedne stative koje te danas okružuju za godinu dana pretvore u zlatne.“

Ako smo mi bili klipani od trinaest, četrnaest godina, naši suparnici iz svetog Ilije nastupili su s grupicom koja je izgledala kao da se sprema na služenje vojnog roka; razjarenih lica prekrivenih aknama i posječenih obraza od nespretnog brijanja s Plavim Gilletteom, profesionalnim kopačkama i majicama bijelo-nebeskoplave boje domoljubnog zanosa.

Iz moje vizure nalikovali su desetorici bikova koji su otirali prašinu pod kopitima čekajući znak da navale na toreadora s narančastim plaštem.

Sudac je prodorno zazviždao. Centarfor je dodao loptu krilnom napadaču koji ju je povukao nalijevo, a zatim ju je vratio centarforu, a on je okrenut leđima prema našoj obrani, zatresao mrežu tik uz moju desnu stativu.

Da pojasnim, početni zvižduk i gol.

Dok sam tražio loptu oko obližnjeg potoka, dečki iz svetog Ilije su slavili.

Primljeni gol u prvoj minuti u nekim bi momčadima stvorio poriv za pružanjem pandži, a na nas je djelovao kao hladan tuš.

Drugi gol primili smo u petoj minuti s ruba šesnaesterca. Treću loptu, koja mi je samo skliznula kroz ruke, zabili su glavom u trinaestoj minuti, četvrtu u dvadeset i prvoj minuti s fantastičnim škaricama braniča koji se sit od neaktivnosti u obrani, počeo gurati među protivnike, peti gol unutar prve polovice sata, kao nastavak sjajnog driblinga nakon kojeg su trojica naših igrača ostala ležati na tlu, šesti iz solo prodora crnomanjastog mahera koji je dojurio sa sredine terena, a da ga nitko nije primijetio, a kad se našao nasuprot mene nanišanio je loptu ležerno i bahato točno iznad moje glave i iza mojih leđa petom zabio nevjerojatan gol.

Samo minutu kasnije, kada sam ugledao kako nam iz podivljalih nogu nekog žutog pjegavca nalik na irskog zlobnika prijeti sedmi gol, smrtonosno sam mu se bacio pod noge u šesnaestercu i oborio ga na tlo.

Zvižduk suca prolomio se kroz cijelo susjedstvo: jedanaesterac i isključenje.

Postavio sam loptu na točku udaljenu dvanaest koraka i odmah se uputio prema oronuloj drvenoj klupi na kojoj su sjedili Moscoso i promatrač, kako bih užarenih ušiju svjedočio zabijanju gola sinu trafikanta koji je zauzeo moje mjesto među stativama.

7 : 0.

Sudac je označio kraj prvog poluvremena i krenuo prema nama.

„Ako se slažete, gospodo” – rekao je – „možemo prekinuti utakmicu na ovom dijelu jer kako sada stvari stoje o drugom poluvremenu možemo samo reći i tako dalje.“

„To mi se čini razumnim“, češkao se po čelu promatrač.

„U redu“, ispljunuo je Moscoso.

„Uostalom, nedjelja je i moja žena priprema raviole s raguom kakve ne možete ni zamisliti“, reče sudac spremajući zviždaljku u crne svilene hlačice.

Promatrač mi je položio ruku na glavu i lagano mi protresao kosu.

„Bio si dobar, mali. Samo ti nedostaje ekipa tvog kalibra.“

„Gospodine“ – obratio sam mu se brišući suze koje su se pretvarale u blato na mojim obrazima – „ali to je utakmica mog života. Nemojte je prekinuti.“

„Smiri se, dečko. Zaustavimo je ovdje. Sigurno ne bi htio jednog dana unucima prepričavati kako si utakmicu svog života izgubio sa 14:0.“

Možda je promatrač imao pravo. A Moscoso je možda već smišljao kako vratiti slavu narančastim dresovima s nekom momčadi iz Avellanede, a promatrač je možda već zamišljao kako trese parmezan po raviolima s raguom.

Nikada više nisam zaigrao nogomet. Danas imam odraslog unuka, koji osim što živi u Berlinu, strastveno navija za Barcelonu. Uz svu radost koju mu je ove godine priuštio Messi, kada se sretnemo u Hrvatskoj, neće djedu zamjeriti njegov poraz kod Waterlooa.