100 godina jazz-bluesa

Uoči stote obljetnice prve službene registracije jazz-bluesa u registru autorskih djela, 20. veljače ove godine i predsjednik Barack Obama jednim je blues sessionom obilježio taj datum, pozvavši nekoliko najistaknutijih američkih interpreta te sukladno svom generacijskom afinitetu i glasovite Rolling Stonese. Stonesi su u svojim počecima kopirali američke crnačke bluesere, pa je i to sigurno nadahnulo američkog predsjednika, ili njegove glazbene savjetnike, za takav izbor slavljeničkog okupljanja. Svoje raspoloženje u društvu legendarnog B. B. Kinga, utemeljitelja čikaškoga elektrificiranoga bluesa, koji je sa Stonesima i nastupao, i nekih drugih blues-glazbenika, sudionika tog susreta, predsjednik je izrazio otpjevavši s njima i dio poznatoga bluesa Sweet Home Chicago. No ova se stota godišnjica ne odnosi na primordijalni blues, čiji se počeci bilježe još 1882. Valja razlučiti tu važnu crtu koja prvobitni, takozvani ruralni, delta, odnosno country-blues, s akcentom na tekstu i zvuku gitare ili usne harmonike, dijeli od kasnije nastala jazz-bluesa. A u instrumentalnom tipu izvođenja i s posve određenom formom, ali ne uvijek i bez vokala, kao početak jazz-bluesa određena je 1912, kad je prvi put i službeno u zavodu ovlaštenog izdavača jedna od takvih skladbi i registrirana. Inače sama riječ blues, koja se danas (zlo)rabi u svim mogućim i nemogućim prilikama, odražava u svom temeljnom značenju tužan, melankoličan, ponekad i depresivan osjećaj ili raspoloženje, a riječ je o staroj, tipično američkoj jezičnoj umotvorini temeljenoj na izrazu blue, što znači tužan. Te se temeljne crte pravoga bluesa, ponajviše u popularnoj glazbi, istina rijetko, zanemaruju, pa tako primjerice nalazimo neke kompozicije koje u svojim naslovima imaju riječ blues premda to ni po formi, ni po harmonijskim progresijama uopće nisu. Najbolji primjeri za to su skladbe Blues In The Night ili The Birth Of The Blues. U glazbenom smislu pravi blues ima tako sasvim određeno značenje, jer uz spomenutu karakterističnu formu posjeduje redovito i takozvane blue notes ili tužne note.

Williama Christophera Handyja nazivaju ocem jazz-bluesa

Kao rodonačelnik jazz-bluesa spominje se slijepi američki kornetist, skladatelj i dirigent William Christopher Handy, kojeg nazivaju ocem jazz-bluesa i tvorcem određenoga blues-oblika s 12 ili rjeđe 8 taktova te primjerenih harmonijskih progresija I. V. i IV. stupnja. Tih će se zakonitosti pridržavati poslije mahom svi džezisti. To je krucijalna razlika između prvih, starih bluesova, primjerice Charleston Bluesa iz 1882, te brojnih drugih iz razdoblja s kraja 19. stoljeća, u kojima gotovo da i nije bilo forme, nego su je interpreti podešavali duljini teksta pjevajući i svirajući po dominanti koliko bi im trebalo prije negoli bi se spustili na toniku.

William Christopher Handy, rođen u gradiću Florenceu u Alabami 1873, a umro u New Yorku 1958, bio je jedan od prvih afroameričkih glazbeno educiranih jazz-glazbenika. Još je potkraj 19. stoljeća vodio zapaženi ansambl Mahara Minstrels, s kojim je gostovao diljem Sjedinjenih Država, te u Kanadi, na Kubi i u Meksiku. Početkom dvadesetog stoljeća stalno je nastupao u Chicagu, da bi poslije preselio u New York. Već je 1909. napisao legendarni The Memphis Blues, poznat i pod naslovom Mr. Crump, a 1912, te u nekoliko sljedećih godina, kao autor potpisuje nekoliko klasičnih i neponovljivih jazz-bluesova kao što su St. Louis Blues, prvi registrirani jazz-blues, potom Yellow Dog Blues, Beale Street Blues i Aunt Hagar’s Blues.

Uloga W. C. Handyja u afirmaciji jazz-bluesa nemjerljiva je. Bez nje ne bi ni postojala utemeljena uzrečica „nema jazza bez bluesa“, koje su se itekako pridržavali džezisti svih kasnijih stilova u jazzu. Prisjetimo se primjerice samo nekada slavnih dvadesetih godina prošlog stoljeća i nezaboravne ere vokalnoga bluesa, predvođene pjevačicama Bessie i Mamie Smith, Ma Rainey i Berte Chippy Hill, zatim važnoga razdoblja takozvanih vikača bluesa iz Kansas City Jazza ; Big Joea Turnera, Jimmyja Witherspoona i drugih te nakon više od pola stoljeća stilskih promjena u jazzu i protagonista free jazza, tenor-saksofonista Archieja Sheppa, koji ni danas ne propušta svirati i pjevati blues, ili Johna Coltranea, koji je zbog toga u svojim počecima i stekao nadimak Blue Trane. S druge strane neki, napose današnji interpreti najmodernijih stilskih usmjerenja, zaziru od bluesa, smatrajući ga melodijski i harmonijski siromašnim, pa i iz nekih drugih teže razumljivih razloga, naravno potpuno bezrazložno, neprihvatljivim. Zbog toga današnja stručna jazz-literatura i klasificira jazz-blues u neobvezne stilske kategorije kao što su New Orleans jazz-blues, Kansas City jazz-blues, vokalni jazz-blues, orkestralni blues-swing, New Orleans revival-blues, blues i bijeli jazz i slično. No bilo kako bilo, jazz-blues ostaje jedan od najvažnijih segmenata sveukupnoga svijeta jazza te je stoga nedavno s razlogom i obilježena njegova 100. obljetnica.