Zašto rat nije bio građanski

Srbe u Hrvatskoj još od vremena Kvaternikove Rakovičke bune nije zanimala nikakva Banovina Hrvatska s Mačekom i HSS-om, nego i tada samo velika Srbija, koja od Garašaninovih Načertanija, preko Pašića stalno opstaje u memoriji srpskoga naroda

U proteklo vrijeme mnoštvo je polemika s temom označavanja karaktera i definicije krvavih zbivanja našega Domovinskog rata, uz potporu povijesnih, formalno-pravnih i drugih logističkih i relativizirajućih elemenata. Jasno da je rezultat tih interpretacija teoretski vrlo šarolik. I suđenja hrvatskim generalima u Haagu također polaze od pretpostavke da je bila riječ o građanskom ratu, u kojemu je isprva ambivalentna bila uloga svih redarskih i vojnih snaga izuzev „legitimne“ Jugoslavenske narodne armije. Moja je namjera, dok me još pamćenje služi, na temelju činjeničnih podataka dokazati tezu iz naslova da Domovinski rat nije bio, usprkos mnogobrojnim naporima za njegovo poopćavanje i relativizaciju, građanski rat.

Pripreme za stvaranje velike Srbije krenule nakon Titove smrti

No moramo se vratiti u prošlost, na neke moje biografske činjenice iz kojih sam tek kasnijim razvojem događaja složio ovaj mozaik. Nažalost nam stvari postanu jasne tek nakon što se povijesno kolo odvrtjelo. U siječnju 1982, kao građevinski inženjer, na poslijediplomskom studiju na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, odlazim (zbog krajnjih godina starosti) na služenje vojnog roka u Niš, gdje sam boravio do početka prosinca iste godine. Nakon problema prilagodbe i zdravstvenih tegoba, uskoro odlazim iz kasarne na Panteleju (inženjerija) u kasarnu Bubanj, jer su se poklopili moje inženjersko znanje projektiranja i potrebe JNA za izgradnjom štapskoga armiranobetonskog skloništa u šumi iznad Niške Banje (glavninu radova izvela je vojska – moj matični Inženjerski bataljon). Za potrebe vojne vježbe rađena je i velika maketa, a malo dalje od skloništa izgrađena je i manja kućica za generale (također jako armiranog podruma), nešto udobnija, koja je možda ponekad poslužila i za ležernije svrhe. Voditelj projekta bio je pukovnik Gojko Krstić (kasnijih godina član CK Srbije), zasigurno dobar oficir, za vojnu vježbu posebne je pohvale dobio general Petar Gračanin (poslije načelnik generalštaba JNA) i naravno general Nikola Ljubičić (poslije jedna od politički najmoćnijih osoba u Srbiji, zapravo su indicije da je on držao ključeve Jugoslavije nakon Titove smrti). Cijela ta dramska predstava o opasnostima s Istoka i dodatnim skloništima prema Pirotu, odnosno Bugarskoj, zaista nije imala pravo uporište u stvarnom vanjskom neprijatelju (kao uostalom i mnoge vježbe u Jugoslaviji prije toga), nego je to bila vježba za unutrašnje potrebe i promaknuće viših činova. Komandant 2. proleterske divizije (povijesno slavne iz partizanskih vremena) u Niškoj armijskoj oblasti tada je bio general Ilija Borić, koji sredinom 1982. prelazi u Komandu Grada, vjerojatno kao hijerarhijsko napredovanje. On je rođen u Hrvatskoj (Srbin iz Mazina u Lici) i zapravo važna osoba za dalju eksplikaciju teze, jer je uloga i snaga JNA bila ključ za raspletanje odnosa unutar bivše Jugoslavije, kao sekundarnoga žarišta budućih svjetskih događanja.

Sukob Hrvata i Srba u Hrvatskoj lažno se prikazuje kao građanski rat

*** Članak u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***