Začudnost mikrosvjetova

Mali ljudi dijele s nama ulice, gradove, plaže, šume, probleme, besparicu, sreću i ljubav, a u njihovim se emocijama i proživljavanjima i sami često prepoznajemo

Izložba Pazite da ne zgazite male ljude projekt je dviju arhitektica, Jane Dabac i Jurane Hraste (http://cargocollective.com/curice), koji se razvio iz narudžbe za fotografiju za naslovnicu knjige Ljuljačka daha Herte Müller. Sam naslov priziva društvene konotacije – u vrijeme u kojemu je tzv. malom čovjeku, čovjeku bez ekonomske i društvene moći, egzistencija svakodnevno upitna iz svima nam znanih razvoja, prva asocijacija svakako je ona ekonomsko-politička. Same pak fotografije donose obrat. Mali su ljudi ovdje zaista fizički mali, oni su predstavljeni figuricama ljudi koje se upotrebljavaju u arhitektonskim maketama kako bi se stekao bolji dojam prostora. Sam taj obrat, činjenica da se autorice koriste zamjenskim figurama kako bi predstavile ljude, pridonosi izmaknutosti narativa. Odjednom se nalazimo u predimenzioniranom svijetu, gdje svaki detalj stvarnosti djeluje kao čudovišni, začudni predmet, ponekad gotovo prijeteće, ponekad, samom promjenom percepcije veličine objekta, kao nesvrhovita forma, lišena primarne funkcije i ponovno otkrivena u začudnosti sama oblika, možda za posve drukčiju svrhu. U taj svijet predimenzioniranih, nesvrhovitih objekata umetnute su uglavnom bijele ljudske figure. Postavljene da sjede na prozorskom oknu, listu cvijeta, tijelu gitare ili hodaju po asfaltu, stoje na obali, pored nogometne lopte ili na stubama, figurice, ti mali ljudi, djeluju dislocirano, gotovo egzistencijalistički bačeni u svijet. U okolini koja nije stvorena po njihovoj mjeri, u kojoj ih objekti nadvladavaju veličinom i važnošću, pozicije koje zauzimaju više su prilagodba negoli interakcija, tihi, gotovo nečujni komentar kojim ističu svoje na minimum svedeno postojanje. Kako navode autorice, „ponekad u prolazu, ponekad komentirajući ili ignorirajući situacije, ponekad kao promatrači“, mali ljudi „dijele s nama ulice, gradove, plaže, šume, probleme, besparicu, sreću i ljubav“, a u njihovim se emocijama i proživljavanjima i sami često prepoznajemo.

Tragovi ljudskog postojanja

Dojam izoliranosti, tišine, nemogućnosti interakcije i utjecaja, nekakva ravnodušnost okamenjenog okoliša u kojemu vladaju drukčiji zakoni snažan je na ovim fotografijama. No one nisu lišene poetike, jer u malim dimenzijama njihovih protagonista otvara se novi svijet. Njihov odnos prema velikom koje ih okružuje, njihova tišina, ne djeluje ni ponizno niti poslušno, oni su jednostavno tu, pored šalice kave, kruha ili nogometne lopte. Iako zbog svojih dimenzija djeluju ranjivo, upravo im one možda omogućavaju bolji način kretanja, otvaraju prostore koji su velikima zatvoreni ili čak nevidljivi, prostore u kojima veliki ne vide mogućnosti. Tako se slabost pretvara u prednost, malo postaje veliko, ranjivo jako. Poput anonimnih junaka u romanu Thomasa Pynchona, ti mali i nečujni likovi možda su razvili alternativni svijet i žive prema vlastitim pravilima. Možda im očita ranjivost daje slobodu, lišava ih tereta važnosti i veličine, možda u čudu promatraju koliko su velikima važni objekti kojima rukuju. U tom slučaju veliki postaju Liliputanci, a njihove borbe i nastojanja ratovi oko razbijanja jaja. U svijetu veličina i važnosti, u kojemu se i objekti međusobno natječu za pažnju, premali i neuočljivi, mali ljudi ostaju nevažni. Nisu predmet ničijeg interesa, nitko ih ne objektivizira niti želi prisvojiti. Upravo je u tome njihova mogućnost slobode, njihova snaga.

Iz ciklusa Pazite da ne zgazite male ljude

Zanimljivo je da fotografije nikada izravno ne prikazuju ljude, tek tragove, predmete koji definiraju njihove živote. Kada se pojavljuju, ljudske figure prikazane su u fragmentu: ruke naslonjene na stol, donji dio noge na plaži. Okolina tako ostaje tiha, ne odražava ritam i buku svakodnevice pa se mali ljudi doimaju još izoliranijima, stvarajući tako prostor vlastitog svijeta. Tako, primjerice, dva lika sjede na kompjutorskoj tipkovnici, zatečeni kao u nekom razgovoru, tri lika snimljena su na stubištu koje se čini njima nesavladivom preprekom, dok jedan lik stoji pored pepeljare pune opušaka koja je gotovo prevelika da bi u nju zavirio.

Čini se kako imaju sve vrijeme svijeta za kontemplaciju na grani cvijeta, za prelazak ceste ili promatranje mora. Kao da vrijeme njima ne znači ništa, da im nije nametnuto kao još jedna norma, kao raspored koji moraju odraditi. Maleni i tihi, oni djeluju bezvremenski, izvan vremena, ili potpuno u njemu.

Promjenjivost paradigme

Jedna od fotografija tako prikazuje likove na kazaljkama sata. Jedan na središnjem dijelu, drugi na vrhu kazaljke, kao da prate ritam vremena koje veličinom nadilazi njihove dimenzije. Je li za njih veliko vrijeme sporije? Doživljavaju li protjecanje vremena kao velike prostorne pomake, uzrokovane pomicanjem kazaljki?

Stvar je percepcije, veličine su relativne, možda je moguće u ove radove učitati takvu interpretaciju. Naviknuti na prihvaćanje stvari „zdravo za gotovo“, po defaultu tražimo ono što želimo vidjeti. Ono što nas potvrđuje i ne ugrožava, ono što nam olakšava svakodnevnu rutinu. No lakši je put rijetko pravi put, on je uglavnom samo sredstvo do cilja, a ne putovanje. On je navika, a ne ljepota. Kako u tekstu predgovora izložbe navodi Vanja Babić, motivi „snimljeni iz velike blizine poprimit će posve drukčija značenja“. Ta druga značenja imaju potencijal da promijene naše shvaćanje, izokrenu ono što vidimo i način na koji postupamo. Postoji li veći obrat i veća hereza od toga? Mogućnost promjene paradigme. Istodobno strašna i primamljiva. Danas svakako prijeko potrebna.

Iz ciklusa Pazite da ne zgazite male ljude

Ova izložba može nas motivirati na igru. Sljedeći put kada vidite vilicu, zamislite da je golema, kada zatvorite prozor, zamislite da šetate po njegovu oknu, kada zalijevajte cvijet, pokušajte sjesti na njegove listove. Koja je svrha? Baš nikakva. Nije nužno trebati da bismo znali cijeniti. U tome je ljepota. A možda će nas to i naučiti paziti da ne zgazimo male ljude.