Uskraćeni nam oskarovci

Hugo i Umjetnik iznimno su efektne posvete sedmoj umjetnosti, njezinim pionirskim danima i razdoblju nijemoga filma koje domaći kinodistributeri, usprkos višestrukim nominacijama za Oscar,

nisu otkupili

U vrijeme pisanja ovog teksta čini se da dva najvažnija ovogodišnja oskarovska kandidata, 3D-tehnologijom realiziranu pustolovnu dramu s elementima fantastike Hugo te crno-bijelu i najvećim dijelom nijemu humornu romantičnu dramu Umjetnik (The Artist), nećemo imati prilike pogledati u redovitoj kinodistribuciji. Premda je isti slučaj i s nekim manje atraktivnim naslovima, primjerice sa snažno socijalno intoniranom egzistencijalnom dramom Bolji život (A Better Life) Chrisa Weitza nominiranom za glavnu mušku ulogu Demiána Bichira, ili sa žanrovski srodnim ostvarenjem Albert Nobbs Rodriga Garcíje za uloge u kojem su oskarovske nominacije pored one za najbolju šminku osvojile i glumice Glenn Close i Janet McTeer, slučajevi filmova Martina Scorseseja i Michela Hazanaviciusa osobito su indikativni.

Umjetnik – šarmantno prisjećanje na Hollywood tridesetih godina

Manjim dijelom kao novi bjelodani pokazatelji distributerskoga omalovažavanja gledatelja, na što smo uostalom već odavno navikli pa tako primjerice prošle godine nismo mogli gledati za četiri Oscara nominiranu humornu romantičnu dramu Djeca su dobro (The Kids Are All Right) Lise Cholodenko, a o redovitom poraznom tretmanu ostvarenja iz kategorije najboljega filma s neengleskoga govornog područja da se i ne govori, a većim kao novi i vrlo primjetni simptomi učmalosti i dominantnoga provincijalnog mentaliteta naše kulture. Dok se domaći kinorepertoar tako redovito puni stupidarijama kakve su recimo Šumska družina, Medvjed Yogi i Putovanje u središte Zemlje 2, da bismo pogledali važna i istinski umjetnički vrijedna djela sve češće smo prisiljeni ili putovati u susjedne zemlje ili pak posegnuti za ilegalnim metodama.

Posvete mladosti filma

Bilo koju od ove dvije opcije da izaberete u slučajevima Huga i Umjetnika nećete nimalo požaliti, jer riječ je o filmovima koji za uloženi trud pružaju bogatu zadovoljštinu. Oba naslova uspjele su i iznimno efektne posvete sedmoj umjetnosti, njezinim pionirskim danima i razdoblju nijemoga filma, pri čemu u Pariz 1930. smješten Hugo odaje počast Georgesu Méličsu i njegovu djelu, dok Umjetnik Parižanina Hazanaviciusa nudi vrlo šarmantno prisjećanje na Hollywood potkraj dvadesetih i početkom tridesetih godina prošloga stoljeća. Protagonist na romanu The Invention of Hugo Cabret Briana Selznicka (daljega rođaka Davida O. Selznicka) utemeljena Scorseseova filma bistri je i domišljati dječak Hugo Cabret, koji nakon očeve tragične smrti s ujakom pijancem živi u vlažnim podrumskim prostorijama ispod željezničkoga kolodvora Montparnasse. No Hugo gotovo sve vrijeme provodi skriven iza kazaljki velikoga kolodvorskog sata, odakle promatra ljude koji se tuda svakodnevno kreću, od ratnom ozljedom tjelesno hendikepirana žandara Gustava zaljubljena u romantičnu cvjećaricu Lisette, preko dvoje umirovljenika sa psima do starog i vječno zlovoljna prodavača igračaka Georgesa (Ben Kingsley).

Hugo – filmofilska počast Georgesu Méličsu

A Hugo je tehnikom i neobičnim izumima poput automatona zatravljen klinac koji je tu strast naslijedio od oca te koji svoje skice svakodnevno bilježi u notes. Kad taj notes igrom slučaja dospije u Georgesove ruke te kad dječak upozna starčevu unuku Isabelle, pokazat će se da se iza lika gruboga prodavača krije nekadašnji mađioničar i pionir filma koji je u mladosti prema vlastitim riječima nadahnut radom braće Lumičre i „pogonjen duhom invencije“ snimio Ženu koja nestaje, Put na Mjesec i druga antologijska djela. Istodobno, druženje s Isabelle i Georgesom Hugu će pomoći u suočavanju s traumom gubitka oca.

Martin Scorsese veliki je zaljubljenik u sedmu umjetnost i njezinu povijest, što je dokazao i izvrsnom dokumentarnom serijom Osobno putovanje s Martinom Scorseseom kroz američki film, pa za jedanaest Oscara nominirana Huga u tom smislu valja čitati ponajprije kao još jedno njegovo ljubavno pismo pokretnim slikama i njihovoj čaroliji. Ostvarenje kojem se pogrešno prigovara zbog nejasne ciljane publike i pojednostavnjeno smješta u ladicu filmova za djecu, autorova je posveta ranom nijemom filmu i djelima ne samo Méličsa i braće Lumičre, čiji su znameniti kadrovi sjajno inkorporirani i često duhovito reinterpretirani, nego i onima Thomasa Edisona, Harolda Lloyda, Charlieja Chaplina i Bustera Keatona. Scorseseova je režija elegantna, sugestivna i nerijetko spilbergovski razigrana, od uvodne sekvence s kamerom koja leti iznad kolodvora, preko prizora Hugoova sna u snu s elementima trilera i horora kojima se dočaravaju dječakova emotivna stanja, do scena s rekonstrukcijama Méličsovih snimanja filmova i pokretanjem automatona koji će nacrtati znani kadar s raketom u Mjesečevu oku. Uz suradnju scenarista Johna Logana, koji je upravo za rad na redateljevu Avijatičaru osvojio prethodnu oskarovsku nominaciju, Scorsese minimalistički no učinkovito profilira niz sporednih i epizodnih likova, osobito žandara u izvedbi Sache Barona Cohena, koji nesigurnost zbog tjelesnoga hendikepa prikriva grubošću i agresivnošću istodobno pokušavajući privući pozornost šarmantne cvjećarice. Realiziran vrlo svrhovito iskorištenom i nimalo napadnom 3D-tehnologijom, Hugo je formalno film za djecu zapravo namijenjen odraslima, osobito strastvenim filmoljupcima kakav je sam redatelj, i kao takav u konačnici zasigurno neće povratiti uloženih 170 milijuna dolara.

Izvedbeno savršenstvo

Ako su nedovoljno jasno definirana ciljana publika i financijski problemi producentske tvrtke GK Films bili ključni argumenti domaćim distributerima za odustajanje od otkupa Huga, u slučaju Umjetnika oni se svode na procjenu da crno-bijeli i gotovo posve nijemi film nitko neće željeti gledati. Držim da je to potpuno pogrešan zaključak, jer je dosad najambiciozniji projekt Michela Hazanaviciusa prilično dojmljivo ostvarenje čije se vrline ni u kom slučaju ne iscrpljuju u formalnim osobinama i filmofilskim detaljima. S iznimkom izravno dviju, a posredno i treće sekvence – one s ogledavanjem protagonistova lika na vodom prekrivenoj površini stola – koje se nisu mogle pojaviti u nijemim filmovima iz razdoblja odigravanja priče, Umjetnik je impresivnom monokromatskom fotografijom Guillaumea Schiffmana snimljeno, sjajnom glazbom redateljeva čestog suradnika Ludovica Bourcea ozvučeno i iznimno raspoloženo glumljeno prisjećanje na holivudski glamur iz razdoblja neposredno prije i na početku velike gospodarske krize. Godine 1927. era je nijemoga filma pri kraju, a jedna od posljednjih velikih zvijezda markantni je George Valentin (Jean Dujardin), koji u pratnji stalnoga glumačkog „partnera“, psića koji funkcionira i kao dramski „lik“ i kao comic-relief, upravo predstavlja svoj novi hit The Russian Affair. George je omiljeni tumač romantično-pustolovnih uloga koji sve teže podnosi ispade ljubomorne supruge i koji čelniku studija Kinograph Alu Zimmeru (John Goodman) predstavlja zlatnu koku, pa je sasvim razumljivo da će se na naslovnici Varietyja pojaviti fotografija sa svečane premijere filma, na kojoj Georgea ljubi lijepa i nepoznata djevojka (Bérénice Bejo). Ona je Peppy Miller, darovita nezaposlena plesačica koja pojavljivanje u novinama odluči iskoristiti za mogući početak glumačke karijere. Dok njezino ime nakon premijere Georgeova sljedećega filma The German Affair bude osvajalo sve viša mjesta na špicama novih projekata, njegova će karijera s dolaskom zvučnoga filma dospjeti u slijepu ulicu te ubrzo sasvim propasti. A kad on odlučno odbije „progovoriti“, Peppy će postati nova velika holivudska zvijezda.

Imponira perfekcionizam kojim su autori sa srcem i dušom detaljno te tehnički i izvedbeno autentično rekreirali pionirsku eru filma, od fotografije preko glumačkih gesta i grimasa do međunaslova i glazbene podloge u kojoj je i pjesma Pennies from Heaven Arthura Johnstona i Johnnyja Burkea iz istoimenog filma Normana Z. McLeoda iz 1936. Ta vremenska nepodudarnost nije jedino što smeta u zvučnoj kulisi, jer su tu i scena protagonistove noćne more u kojoj njega nijema doslovce progone zvukovi i šumovi te glasovi djevojaka, kao i zvučna sekvenca pred kraj, u kojoj će George, spašen Peppynom idejom o snimanju mjuzikla, zajedno s njom i Zimmerom progovoriti. Makar je film mogao proći i bez tih detalja koji narušavaju kompaktnost i dosljednost, u cjelini je svakako riječ o iznimno šarmantnu filmofilskom ostvarenju koje je uglavnom zaslužilo svih deset oskarovskih nominacija, kao i pozlaćene statue koje naposljetku osvoji.