Tijelo i tilo

Poslije pola noći, kad čovjeku više ionako nije važno što gleda na televiziji, našao sam na nekom programu natjecanje bildera: mišićavi momci u kupaćim gaćama paradirali su po pisti, napuhavali se i zauzimali poze, žiri ih je mjerio stručnim okom, a publika je oduševljeno pljeskala. Dok sam ih gledao kako se šepire i nagađao koji će od njih postati guverner Kalifornije, sjetio sam se naših najpoznatijih bildera i upitao se kako oni prosperiraju u svijetu. I tada mi se javila misao od koje sam se smjesta rasanio.

Jer odjednom mi je postalo jasno da su naši viđeniji bilderi redom sjevernjaci, a na jugu jedva ako se koji nađe. A to je vrlo čudno: na Mediteranu još od starih Grka postoji kult lijepoga muškog tijela, pa zašto je onda tako teško u Dalmaciji, Primorju ili Istri naći nekoga tko bi se potrudio da malo poradi na razvijanju svojih mišića?

I tu me je drijemež sasvim napustio, jer tada sam se sjetio misica i utvrdio da je s njima slično kao i s bilderima: na jugu ima mnogo lijepih žena, ali kad gledate one natječaje gdje se curice šeću u kupaćim kostimima, onda brzo otkrijete da one uglavnom nisu s juga. Ili, ako i jesu, onda već po njihovim prezimenima razabirete da nisu baš s mora, nego malo iza brda. Očito, u pitanju je neko pravilo. Samo kakvo?

Dok su oni snagatori i dalje pokazivali bicepse i tricepse, ja sam pred ekranom došao do zaključka da je stvar u tome što je odnos prema tijelu – svome i tuđem – posve različit na sjeveru i na jugu. Dapače, stvorio sam i formulu uz pomoć koje se ta razlika može opisati. Predlažem ovakav aksiom: na jugu je tijelo sudbina; na sjeveru je ono zasluga. Odatle proistječe i sve drugo.

Kad se kaže da je tijelo na jugu sudbina, onda to znači više stvari odjednom. Ponajprije, čovjek dobiva tijelo rođenjem, a karakteristike toga tijela rezultat su genetskih spojeva u prijašnjim generacijama. Tako tijelo povezuje čovjeka s precima, ono je nešto kao obiteljsko ime i ugled. Zato ga treba zdušno prihvatiti, bez obzira na to što to ponekad nije lako. Jer o tome je li čovjek visok ili nizak, lijep ili ružan, ovisit će često njegov uspjeh u službi, u sportu i kod suprotnog spola, a iz toga će onda proizaći i njegova sreća ili nesreća. Ukratko, tijelo je sudbina.

A kao što je poznato, na sudbinu se ne može utjecati. Zato i nema nikakva smisla oblikovati vlastito tijelo uz pomoć utega i svih onih mučila po teretanama. Jer ono što nastane kao rezultat takva truda neće biti stvarno, nego umjetno poput onih napitaka što ih piju bilderi da bi povećali mišićnu masu, a osim toga neće ni trajati dugo. Južnjaci se mnogo bave sportom te tako izlažu svoje tijelo tuđim pogledima; ali oni to čine zato da bi pokazali ono što su dobili rođenjem, a ne ono što su stekli treningom. Ukratko, sportskim rezultatima oni proslavljaju svoju lozu, a ne upravu svojega kluba.

Ista logika vrijedi i za misice. Jer, ako je tijelo sudbina, onda njime ne treba naokolo paradirati i pokazivati ga neznancima, kao što ne treba javno govoriti ni o svojoj sreći ili nesreći. Nije riječ, dakle, o tome da su na jugu konzervativni, pa misle da bi žena svoje tijelo trebala otkriti samo zakonitom mužu, nego njima to produciranje na pisti izgleda kao kršenje bontona: izlagati tijelo pogledima isto je kao i govoriti pred stranim ljudima o svome životu. A to znači o svojoj sudbini.

A da bi tijelo moglo biti sudbina, to sjevernjacima teško može pasti na pamet. Oni su skloni mišljenju da je svatko sam odgovoran za vlastito tijelo, pa da je njegov izgled više plod rada i truda nego posljedica genetike. Jer na sjeveru je uvijek bilo mnogo primjera koji su govorili u prilog takvu shvaćanju. Bila su, recimo, dva brata, pa je jedan od njih bio mršav i okretan, a drugi debeo i trom. A budući da su im roditelji zajednički, da žive u istom podneblju i slijede istu tradiciju, očito je onda da je jedan brat kriv za svoju debljinu, a drugi zaslužan za svoju vitkost. Upravo kao što je slučaj s ona druga dva brata, koji su imali vinograde jedan do drugoga, pa je jedan uvijek dobivao odlično vino, a drugi bućkuriš. Tijelo se, prema tome, obrađuje kao što se obrađuje zemlja, a rezultat te obrade onda se može i drugima pokazati, kao što se na poljoprivrednom sajmu pokazuje najveća tikva i najkrupniji karfiol.

A kad je tako, onda je i logično što se na sjeveru momci bacaju na bildanje, a cure na sve one djelatnosti – kozmetičke i ine – koje će njihovu naočitost još više istaknuti. Izgled tijela – višak mišića ili manjak celulita – bit će tako rezultat ozbiljna rada, a uspješnim radom nije se sramota pohvaliti. Utoliko više što će dogodine možda već sve biti drukčije: na poljoprivredni sajam stići će novi divovski patlidžani, a na natječaje ljepote nova savršena bedra i gluteusi i nove zadivljujuće nadlaktice i podlaktice.

Čiji je odnos prema tijelu bolji, tko je u pravu, sjevernjaci ili južnjaci? Je li tijelo sudbina ili je ono zasluga odnosno krivnja? Ako je slušati suvremenu znanost, onda su u pravu sjevernjaci: danas se vjeruje da sudbine nema, nego da mi sami biramo hoćemo li biti lijepi ili ružni, visoki ili niski, muškarci ili žene, pa da zato imamo razloga da se trudimo oko svoga izgleda, a i da se pokazujemo, jer sve što je na nama dobro, naša je zasluga. Nevolja je jedino u tome što nam ti stručnjaci, kao siguran put prema zdravu i lijepu tijelu, preporučuju mediteransku ishranu i mediteranski način života. Da bismo dakle postigli da nam tijelo bude zasluga, moramo živjeti kao oni koji vjeruju da je tijelo sudbina.

Tako sam se zapleo u svome razmišljanju, pa sam ugasio televizor i otišao spavati.