Strategije gledanja

„Mene stalno kopka što je to u odnosu između mojih očiju i onoga što gledam.“ Tim je riječima Tomislav Gotovac prije nešto više od tri desetljeća pokušao razložiti svoje umjetničke preokupacije u razgovoru s Goranom Trbuljakom i Hrvojem Turkovićem (časopis Film). Sličnim se postavkama vodila i skupina BADco. u predstavi Tamno i natrag, nastavku projekta Odgovornost za sliku kojim se skupina prvotno predstavila prošle godine na Venecijanskom bijenalu. Osim opsesije gledanjem i promišljanja sličnosti i razlika filmskoga medija i žive izvedbe, izravne poveznice s Gotovčevim načelima u predstavi razvide se u uporabi dijelova njegova teksta Grupno uživanje. No propitivanje reprezentacijskih kodova usredotočenjem na problematiku gledanja i odnose gledatelja i gledanog samo je okvir za predstavu koja se odvija na pozadini pomahnitaloga liberalnog kapitalizma. U srcu zakona ponude i potražnje društva koje ponajviše komunicira slikom leži neutaživa žudnja potpomognuta obiljem mogućnosti, lakom dostupnošću i željom za sudjelovanjem.

Tamno i natrag posvećeno Tomislavu Gotovcu / Snimio Dinko Rupčić

U nastojanju da kritički reprezentira izvankazališnu stvarnost BADco. posvećuje se propitivanju slike i onoga onkraj slike, odnosima prikazanoga, neprikazanog i prikazivog. U režiji Gorana Sergeja Pristaša i dramaturškoj potpori Ivane Ivković i Tomislava Medaka ekran na kojem se projiciraju donekle preinačene fotografije njihove umjetničke intervencije s Bijenala u prvome je planu scenske realizacije, a živa je izvedba potisnuta u zamračeni dio scene i manje privlači pozornost gledatelja. Fotografijama koje djelomično poprimaju karakter videa (softver Daniel Turing) istražuju se odnosi njima zabilježena prostora i vremena i prostora i vremena konkretne izvedbe. Fotografija nije analogon stvarnosti, ona ne prikazuje ni prošlost ni sadašnjost, bilježi odsutnost nas samih, prisvajajući ono nepristupačno u nama, nešto što nam neprekidno izmiče. Nasuprot bilježenju odsutnosti, osoba, vremena i prostora kakvi su možda nekad bili i supostavljanju prema predodžbama budućega, kazališni medij naglašava prisutnost u vremenu i prostoru. Usmjeravajući se na ono što unutar granica prikaza izmiče mogućnosti prikazivanja, nastojanja BADco. donekle se preklapaju s konceptima sublimnog. Scenska realizacija otvara nekoliko planova na kojima se prikazivo i neprikazivo mogu promatrati. U prvome redu uspostavljaju se relacije između predstave i građe koja joj je prethodila, između prostora izvedbe i izvanjskog prostora zabilježena fotografijom, između realnoga vremena izvedbe i prošloga vremena. Potom u relaciju ulaze zbivanja na ekranu i zbivanja na sceni, a odnosi prisutnog i odsutnog s fotografije sele se na igru vidljivoga i nevidljivog među izvođačima (Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec), pojačani već činjenicom da se izvedba odvija u polumraku, te na izgovoreni tekst i nevidljivog naratora (Daniel Ljuboja), izgovorene i prešućene dijelove teksta, detalje i cjelinu. „To što ja radim je poput znanosti, a znanost ima puno sličnosti s pornografijom. Izoliraš jedan detalj i izložiš ga promatranju, ponavljanju, permutacijama“, tvrdi Gotovac. I pornografija i znanost i kazalište teže izolirati djelić slike ne bi li osigurali privid cjelovitosti, dok je cjeloviti uvid zapravo nemoguć. Preostaje nam samo proizvoditi nove slike za koje snosimo odgovornost.

Vratimo li se na makroplan potrošačke kulture, točno je da pravom na izbor snosimo odgovornost za posljedice izbora, no iluzija je da svojim izborom možemo utjecati na prevrednovanje gospodarskih i političkih odnosa jer biramo između podjednako loših opcija. Ma koju od njih izabrali, svaka ishodi daljim repliciranjem profita. Jedini je izlaz uništenje postojećeg sustava, time i poništenje nas samih kao subjekata s pravom izbora.