Srbijanski poučak antifašizma

Većina mladih uvjerena je da je Srbija žrtva, pokazuju iznimno veliku nesnošljivost i ksenofobiju prema susjednim narodima, a sada će biti i službeno uvjereni da Milan Nedić i Draža Mihailović zaslužuju mjesto srpskih heroja te tako tumačiti antifašizam

Početkom veljače, na tripartitnom sastanku bosanskohercegovačkoga, hrvatskog i srbijanskog predsjednika, Boris Tadić izjavio je kako je potrebno sklopiti bilateralni sporazum kojim bi se osiguralo procesuiranje počinitelja ratnih zločina prema mjestu njihova prebivališta kako se nikada više ne bi ponovio slučaj poput onoga hrvatskoga branitelja Tihomira Purde, koji je u BiH uhićen po tjeralici iz Beograda. „Svaki pravni proces može otkriti nove činjenice“, kazao je Tadić založivši se i za rješavanje problema nestalih i ustvrdivši kako pravosudna tijela Srbije vrlo dobro rade na rješavanju tih pitanja te kako će se istražiti zločini u logorima u Srbiji nakon pada Vukovara.

Radikalno svetosavlje i četnički nacionalizam neki Srbi smatraju osnovama antifašizma

No istovremeno je srbijanski predsjednik komentirao da se ne slaže sa stajalištem predsjednika Liberalno-demokratske partije Srbije (LDP) Čedomira Jovanovića kako je Republika Srpska nastala na genocidu počinjenu u Srebrenici. A kad se pogledaju stavovi srbijanske politike danas, vidljivo je kako Srbija nije okrenula novu stranicu svoje povijesti. Duhovi prošlosti i dalje su prisutni, pokušavajući sačuvati što čišći obraz u zločinačkim idejama i pokretima srbijanske prošlosti i sadašnjosti.

Podivljali mitovi

Filozof Ernst Cassirer objašnjava da se u ljudskom praktičnom i društvenom životu događa poraz racionalne misli, suprotno znanstvenim očekivanjima. Cassirer je proučavao mitove ne samo kao proizvode intelektualnih procesa nego kao one fenomene koji izviru iz dubokih ljudskih emocija. Ali Cassirer napominje da mit ne može biti sušta emocija, već samo njezino ozbiljenje kroz sliku. Ta je slika u stvaranju mita države isprepletena s kulturom, glazbom, poezijom, umjetnošću. Pravi romantičar ne zapaža oštru razliku mita i realnosti, što je mit više poetičniji, to je i realniji. Umjetnost njegova izražaja seže do najdubljih korijena, nada i strahova. No kad taj mit povežemo s ekskluzivnim nacionalizmom, tada je riječ o više nego mitu. Riječ je ne samo o destrukciji drugih naroda nego i samoizolaciji svojega. Rumunjski politolog Vladimir Tismaneanu prepoznaje u postkomunističkom nacionalizmu politički i ideološki fenomen dualne prirode: kao izraz povijesnoga raskola, on odbija internacionalizam komunističke propagande i naglašava dugo proganjane nacionalne vrijednosti; ali riječ je i o nacionalizmu koji je ukorijenjen i obilježen lenjinističko-autoritarnim mentalitetom i običajima, uperenima protiv bilo kojega načela razlike i ponajprije protiv onih grupacija i snaga koje su prozapadne i pluralne. U takvim se okolnostima pojavljuju ideje da je određen narod osamljen u svojoj patnji te da su drugi narodi nesenzibilni na njihovo stanje. Očigledno je Srbija ogrezla u teorije urote u kojima cijeli Zapad, masoni i Vatikan djeluju zajedno protiv hrabrosti i patriotizma srpskoga naroda. Takve političke ideologije počivaju na sjećanju na zlatno doba, žrtvoslovlje, izdaju i urotu (sjetimo se samo dinastija Obrenovića i Karađorđevića, potom hajdučkih ustanaka, samih četnika, raznih Obilića, za razliku od domaćih izdajica poput Vuka Brankovića). Ovdje dolazi još nada u karizmatičnog spasitelja, koji pokreće narod prema konačnoj pobjedi. Svaki predsjednik novonastalih republika na tlu bivše Jugoslavije imao je takvu osobu, ali problem nije u tim osobama, već u političkoj kulturi i psihosocijalnim karakteristikama socijalizacije u pojedinim državama, koje počivaju na normama i vrijednostima davno utemeljenima kao srž nekog naroda.

Kako povijest uvijek legitimizira postojeći politički poredak, a zajednička povijest osnažuje zajednička sjećanja i naciju te formira naš nacionalni identitet, nije čudo da se i Srbija okrenula povijesti u traženju vlastitog identiteta u novim društveno-političkim i ekonomskim prilikama. U tome nema ničega spornog. No ako se taj identitet temelji na apsolutno povijesno pogrešnim i nadasve opasnim strukturama, tada se možemo zapitati da li je riječ o narodnom sjećanju ili politički konstruiranoj memoriji o ljudima i mjestima koji formiraju službenu povijest.

Sraz liberalne i autoritarne Srbije

Čini se kako je Srbija krenula tim posljednjim putem. Neke liberalne struje poput Jovanovićeva LDP-a pokušavaju doprijeti do racionalnosti pomahnitalih pojedinaca, a simptomatičan je sraz takve liberalne (i zapravo manjinske) Srbije s nacionalističkom i negacionističkom (većinskom) Srbijom u dvoboju na TV Tanjugu između Čedomira Jovanovića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Ovdje se mogu vidjeti uzorci mitološke misli.

Iako je Jovanović tumačio da je RS stvorena na genocidu jer su njezin prvi predsjednik, prvi general i predsjednica osuđeni za zločine u Haagu, Dodik zatvara oči i govori samo da je RS volja srpskog naroda i kao takva ne može se dovoditi u vezu sa zločinima u Srebrenici. Bilo je suprotstavljenih mišljenja da nema ideje o BiH i njezinoj budućnosti, a posebno budućnosti Srba, na što je Dodik naglasio opasnost muslimanskog utjecaja i mogućnost razdvajanja Bosne na primjeru Češke i Slovačke. Suočen s pitanjem odnosa Beograda prema Srbima u BiH, Hrvatskoj i Kosovu, Dodik znakovito odgovara: „Ponosan sam na Srbiju, volim je više nego Sarajevo. Ti, Jovanoviću, možda više voliš Sarajevo, a gradiš politički stav na osnovu porcije ćevapa koje si pojeo na Baščaršiji. Mi u RS nismo ničije marionete. Imamo autentičnu politiku.“

*** Članak u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***