Skulpture s pričom

U suvremenim likovnim strujanjima klasično koncipirana skulptura kao da je malo potisnuta u drugi plan. Čini se, naime, kako skulptori novijih generacija svoju kreativnost sve češće iskazuju posredovanjem različitih objekata, instalacija, ambijenata, videa, konceptualnih rješenja, pa čak i performansa, što onda nužno rezultira posvemašnjom relativizacijom granica i dosega tog drevnog likovnoumjetničkog medija. U tom smislu dovoljno je spomenuti stvaralačke mijene u opusima nekih naših istaknutih autora, a izvorno skulptora poput Nike Radić, Vlaste Žanić ili pak doajena Ivana Kožarića. Je li, dakle, pametno govoriti o sveopćem rastakanju, a samim time i svojevrsnoj krizi klasičnoga skulptorskog izričaja? I što danas možemo uopće smatrati klasičnim skulptorskim izričajem? Ta pitanja vjerojatno i nisu od najveće važnosti, ali ipak mogu potaknuti neka nadasve zanimljiva promišljanja. Zvonko Maković, primjerice, svojedobno je u Domu hrvatskih likovnih umjetnika priredio izložbu znakovita imena Postskulptura. Također, nije naodmet prisjetiti se posljednjih nekoliko izdanja Trijenala hrvatskog kiparstva i radova što su na njima privlačili najviše pozornosti te s razlogom ubirali priznanja i nagrade. Gotovo svi oni imali su, naime, ambijentalne ili multimedijske karakteristike. I, na kraju, svakako valja biti svjestan činjenice da zanimanje za upis u smjer kiparstva na akademijama likovnih umjetnosti u posljednje vrijeme drastično opada; već nekoliko godina upisuje ga tek nekoliko studenata. Tako smanjen interes, dakako, zasigurno je djelomice uvjetovan i odljevom potencijalnih kandidata na relativno nedavno pokrenute odjele za nove medije ili multimedijsku umjetnost pri većini hrvatskih akademija. Pa ipak i svemu usprkos još postoje mladi autori koji svoje stvaralaštvo zasnivaju na tradicionalnije koncipiranim skulptorskim pretpostavkama, a da ono pritom ne djeluje nimalo arhaično ili anemično, već intelektualno zrelo, problemski osviješteno, a samim time i uvjerljivo. Među takve valja ubrojiti i Jelenu Azinović, Maju Pezelj i Petra Popijača. A upravo njih troje ovih dana izlaže u zagrebačkoj Galeriji SC, u okviru vrlo dobro zamišljena i već prepoznatljiva ciklusa naslovljena Oni dolaze.

Jelena Azinović, Diplomski rad (detalj)

Spomenuti mladi umjetnici za svoje osnovne motive uzimaju ljudske likove ili – kao u slučaju Petra Popijača – tek jedan njihov dio, pri čemu tjelesna pojavnost skulptura uvijek i precizno odražava neka konkretna duševna stanja. Po svemu ostalome radovi će im se ipak znatno razlikovati.

Jelena Azinović izlaže dvije tematski povezane skulpture što ih je zajednički naslovila kao Diplomski rad. Prozaična namjena zbog koje su skulpture nastale izravno je, dakle, odredila i njihov – u svojoj ekstremnoj jednostavnosti čak i pomalo pretenciozan – naziv. Ali ekstremima se bavi i sadržaj Jeleninih skulptura, a on je doista ozbiljno promišljen i nadasve kvalitetno realiziran. Obje skulpture izrađene su od istoga materijala te imaju identične poze i dimenzije, a svojim izgledom uvjerljivo utjelovljuju pogubna stanja u kojima se može zateći ljudsko tijelo. Riječ je o pothranjenosti/anoreksiji i pretilosti, dakle o dvama polovima poremećaja u prehrani. Svaka od Jeleninih skulptura bez ikakvih problema može stajati zasebno, ali tek međusobno suprotstavljene one nadilaze svoju primarnu grotesknost, snažno progovarajući o tom nipošto zanemarivu problemu što tišti suvremenog čovjeka.

Maja Pezelj, Tišina

Rad Maje Pezelj nazvan je Tišina. Prikazuje mušku i žensku figuru kako sjede za stolom ne gledajući se, a uokviruju ih vertikalne trake raspoređene u razmacima od oko pola metra. Ovdje je riječ o skulptorskoj kompoziciji neprijeporno promišljena i dojmljiva egzistencijalističkoga naboja. Tišina iz naziva djeluje kontemplativno, ali i zlokobno; ona zapravo govori više od riječi. Trake asociraju na kavez, naizgled transparentan i krhak, a u stvarnosti neprobojan i sveprisutan. Kavez ne sputava tijela, već njihovu svijest. Otuđeni Majini likovi čekaju da im život počne, ne shvaćajući kako se to već odavno dogodilo. U međuvremenu, zadesila ih je tišina.

Petar Popijač izradio je brojne varijacije donjih dijelova – usta i čeljusti – ljudskoga lica. Rasporedivši ih po zidu, na određeni ga je način oživio. Kaže se kako zidovi imaju uši. A što ako oni i progovore? Ovi iz Galerije SC svašta bi mogli pamtiti! Zid priča naziv je, dakle, Petrova rada. Karakteriziraju ga titravost formi, naglašena ekspresivnost i svojevrsna ironija. Sve to autor uspijeva povezati u skladan i vizualno privlačan amalgam, čija vezanost za zidnu površinu skulptorski ni najmanje ne sputava.

Umjetnički razvoj Jelene Azinović, Maje Pezelj i Petra Popijača zasigurno će biti plodan i zanimljiv. Hoće li se odmaknuti od skulptorske figuracije te posve zaći u neke druge medije i discipline? Ili će to možda učiniti tek djelomično, kao nešto stariji im kolege Alem Korkut i Ivan Fijolić? A svi se oni zajednički mogu dodatno ohrabriti na primjerima međunarodnih – pomalo i precijenjenih – zvijezdi poput Marca Quinna ili Charlesa Raya.