Rijeka voli Nabucca

Verdijev Nabucco u svakom je pogledu omiljeno djelo. Opera je nastala pod sretnom zvijezdom, iako u slijedu niza nesretnih okolnosti. Verdiju su u dvije godine umrli dvoje djece i prva supruga, a neuspjeh je doživjela njegova druga opera Jedan dan kraljevanja. Očajan i pred odlukom da se zauvijek okani skladanja, nerado je primio novi libreto Temistocla Solere. Knjižica koju je dobio slučajno se otvorila na mjestu sa stihovima zbora Va, pensiero – i dalje je sve znano. Trijumfalna praizvedba djela, s kojim je počela Verdijeva karijera, bila je 9. ožujka 1842. u Scali. Tako se nova riječka svečana obnova, premijernoga karaktera, zbila uza 170. obljetnicu praizvedbe.

Scena iz Nabucca u HNK Ivana pl. Zajca / Snimio Davor Žunić

Nabucco je opera prepuna lijepe glazbe. Pjevačke dionice – solističke i zborske – pjevne su i atraktivne, orkestracija mjestimice tanka i delikatna, a mjestimice snažna. Riječka produkcija u režiji Ozrena Prohića, premijerno postavljena krajem 2003, svojom scenskom vizijom omogućava glazbi da dođe do punog izražaja. A glazbena izvedba dirigentice Nade Matošević, s raspoloženim i podatnim orkestrom te zvučnim i raspjevanim zborom lijepoga tona (koji je zapravo prosječno brojan, tek s četrdesetak članova), s idealnim tempima i dinamikom, podastrla je te ljepote u punoj mjeri. Solističke arije i recitativi, kabalete, zborovi, veliki skupni prizori, pojedini orkestralni motivi i manje samostalne cjeline, sve je veličanstveno zazvonilo u stilskoj autentičnosti ranog Verdija, kao izvedba koja izvrsno najavljuje i ukazuje kakva bi trebala biti 2013, kada će svijet slaviti 200. obljetnicu Verdijeva rođenja.

Scenska postava obuhvaća jedinstveno promišljanje režije Ozrena Prohića, scenografije Dalibora Laginje, kostima Silvija Vujičića i koreografije Jasne Frankić Brkljačić. Odmičući se od povijesno-političke, pa i religijske pozadine djela, Ozren Prohić se priklanja njegovoj kazališno-simboličkoj interpretaciji oratorijskih obrisa. U tu svrhu načinjeni su apstraktno-svemirski kostimi sa živopisnim šeširima, i zamišljene komplicirane figure scenskog pokreta i kretanja ansambla. No i ovoga puta pokazalo se kako bi bilo bolje da je tih promjena figura i stalnoga, a nečistog muvanja, bilo manje, jer je scenska dramatika ionako svjesno reducirana. Stilsku kompaktnost uprizorenja narušava nedosljednost u korištenju zastora. Pri promjenama nekih prizora on se zatvara, dok se promjene drugih prizora odvijaju pred očima gledatelja, sa sudaranjem scenskih radnika i protagonista koji u mraku odlaze s pozornice. To doista ne bi bio problem dotjerati za Verdijevu obljetnicu.

Neki detalji, pa i videoprojekcije Ivana Faktora, predstavi daju zrno ironičnosti. Zacijelo je u skladu s tim bila i posveta treće izvedbe, 14. veljače, uz Dan zaljubljenih – Valentinovo! Doduše, ljubavi i ljubavnih slomova u Nabuccu ima, iako značenje ljubavi nije kao u nekim drugim operama.

Uspjehu je pridonijela ujednačena solistička podjela velikih, skladnih i lijepih glasova, čak i u malim ulogama. U prvome redu, bio je tu Zaccaria basa Ivice Čikeša, trenutno daleko najbolja i najljepša verdijevska kreacija hrvatske operne reprodukcije u inače slaboj zastupljenosti Verdijevih djela u repertoarima naših opernih kuća. Sve u toj pjevačkoj kreaciji blista na pravome mjestu – snaga visokih i dubokih tonova, legato i ljepota fraze, muzikalnost i osjećaj za stil.

U naslovnoj ulozi upoznali smo prvaka moskovskog Boljšoj teatra, baritona Yurija Nechaeva, pjevača velikog kapaciteta i glasovnih mogućnosti, koji s lakoćom vlada Nabuccovom pjevačkom dionicom u svim sastavnicama. Ulogu Abigaille suvereno je ponijela sopranistica Gabriela Georgieva, pazeći da ni jednoga trenutka ne izgubi kontrolu ljepote tona. Fenenu je kao od šale otpjevala mezzosopranistica Kristina Kolar, dajući najviše dramskog sadržaja svome liku. Usput rečeno, nekoliko dana prije riječkih predstava Nabucca, Kristina Kolar otpjevala je svoju prvu Abigaillu, gostujući na pozornici Ljubljanske opere zajedno sa suprugom, riječkim baritonom Robertom Kolarom koji je pjevao Nabucca.

I ostale se pjevače mora istaknuti. Tenor Voljen Grbac, čiji glas ne resi prirodna ljepota, ali njegovo pjevanje rese muzikalnost te osjećaj za fraziranje i akcentuaciju, dojmljivo je ostvario ulogu Ismaela. Bas Siniša Štork izvrsno je donio Velikog svećenika i sjajno izveo scenski pokret u zadnjoj slici. Sopranistica Milica Marelja bila je Anna s pravom mjerom, kakva se rijetko čuje. Odličan Abdallo bio je tenor Sergej Kiselev.