Režija u sukobu s tekstom

Gostioničarku, komediju u tri čina, Carlo Goldoni napisao je potkraj godine 1752, da bi već u siječnju sljedeće godine bila izvedena u venecijanskom Teatru Sant’Angelo, a do ljeta i tiskana. Nakon gotovo 260 godina svoga scenskog života komedija broji više od osamdeset prijevoda na strane jezike, nekoliko imitacija i opernih (u novije vrijeme i filmskih) adaptacija – te se time zasigurno bilježi među najuspješnija dramska djela svih vremena. Neki je kritičari (Gervasoni) čak smatraju „možda najboljom Goldonijevom komedijom“ (u čemu, možda, treba vidjeti utjecaj raširene predrasude prema dijalektu, kojim je Goldoni napisao svoja istinska remek-djela, dok je Gostioničarka, s obzirom na to da joj je jednostavna radnja situirana u Firencu, na toskanskom), lik (gostioničarke) Mirandoline postao je poslovičan, a sam je nastao prema onim receptima koje autor tako pregnantno iznosi u svom programatskom Komičnom teatru (Il teatro comico, 1750) te se može uvrstiti među nekoliko najzrelijih i najpotpunijih Goldonijevih kreacija ženskih likova, čak i ako ne možemo zanemariti stanovitu moralističku tendenciju.

Ranko Zidarić i Marija Škaričić / Snimio Damil Kalogjera

Ukratko, firentinsku gostionicu, nakon očeve smrti, preuzima mlada, lijepa, poštena, ali koketna Mirandolina, njoj pomaže amante timido sobar Fabrizio, ljubomoran, ali šutljiv. (Njemu je Mirandolinu namijenio njezin otac, no ona se želi, prije braka, još malo zabaviti.) Dvojica gospode, gostiju svratišta, markiz Forlipopoli i grof Albafiorita, već su podlegli gostioničarkinim čarima; odupire se jedino deklarirani ženomrzac i neženja vitez Ripafratta – no samo je pitanje vremena kad će razigrana Mirandolina i njega (nevino, i samo zbog neodoljivo privlačne igre iskušavanja svojih ženskih moći) zavesti. Zbog popunjavanja gostionice i kontrapunkta gostioničarkinoj kreposnoj koketeriji, tu su još i dvije glumice: Deianira i Ortensia (Goldoni, koji je glumce, a posebice glumice, odlično poznavao, još jednom nije odolio zovu satire, baš kao što je to učinio u već spomenutom Komičnom teatru ili u Impresariju iz Smirne).

Predstava nastala u (idejno, hvalevrijednoj) koprodukciji zadarskog i zagrebačkog HNK (dakle, jedne male kazališne kuće, i one nacionalne) ne ide, nažalost, tragom odličnih Goldonija postavljenih na zagrebačku scenu tijekom posljednjih dvadesetak godina (Impresario iz Smirne, Trilogija o ljetovanju). U njoj je gotovo sve polovično, a ponešto i površno. S današnjim trendom gotovo svi će se složiti: ako je to moguće, klasike valja osuvremeniti – ali dosljedno, i s naglaskom na ostvarivost takva osuvremenjenja. Scenografski (tipični talijanski pansion šezdesetih godina 20. stoljeća, s nizom duhovitih i karakterističnih detalja; scenograf Dragutin Broz), kostimografski (adekvatne živahne haljine i odijela Mirjane Zagorec) te dramaturški (uspješna i funkcionalna redukcija teksta, sažimanje bez propusta i ostatka Sanje Ivić), to je pretežitim dijelom uspjelo, te na pozornici, u krajnjem ispitu, funkcionira. No u takvu, gotovo modernom, okviru ne funkcioniraju ideje izražene Goldonijevim tekstom, koje, bez ikakve intervencije, ostaju u bitnome vezane za 18. stoljeće te tako dolaze u sukob s okolnostima svoga scenskog iskaza. Plemićko nadmetanje sredinom 20. stoljeća? Tko je još tada očekivao da (u civilizaciji zapadnoeuropskoga kruga) žena pođe za odabranika kojega joj je namijenio otac? Goldoni je doista zastupao emancipaciju žene – no zastupao ju je u granicama „dobrih običaja i zakona“ svojega doba, a to je sredina i druga polovica stoljeća svjetlosti. Kad se dogodi takav slučaj, koji, istini za volju, danas nije rijedak, tj. da se silnice jedne (po definiciji, jedinstvene) kazališne predstave, ukrštavaju i međusobno de facto poništavaju, tada bi bolje rješenje bilo – ostanak u izvornome vremenu ili barem jasna referencija na njega. Uostalom, režija Saše Broz nije se pokazala dostatno dinamičnom te se uglavnom, tijekom sat i tričetvrt trajanja predstave bez stanke, zasnivala na izoliranim, više ili manje uspješnim, dosjetkama.

Što se glumačkih ostvarenja tiče, većinu kreacija mogli bismo svrstati u skupinu površne solidnosti ili solidne površnosti (Zijad Gračić, Alen Šalinović, Ivana Boban, Vanja Matujec), neki su od njih bili slabo primjetni ili nedostatno izražajni, za ulogu koju imaju u komadu (Jan Kerekeš), dok posebice valja promotriti jedino Mariju Škaričić kao Mirandolinu i Ranka Zidarića kao mizogina viteza Ripafrattu. U svjetlu glumačkih veličina koje su tumačile Mirandolinu (u Italiji, recimo, Rossella Falk, u nas Dubravka Ostojić), mogli bismo zaključiti da je interpretacija moderne djevojke kakvu je pružila, uz istinski trud, Marija Škaričić, zapravo nedostatna i intencijski pogrešna te da bi teško mogla polučiti rezultate kakvi su joj u komadu zadani. Što se pak tiče fenomena Ranka Zidarića, njegovoj ne-glumi ne možemo poreći stanovit šarm, pa čak i povremenu djelotvornost; no, u cjelini, ona iskače izvan okvira predstave te se nikako ne slaže s razmjerno konvencionalnim stilom većine.

Konačni je dojam proturječan: najveći europski moderni komediograf nakon Moličrea nedvojbeno mora imati svoje stalno mjesto na repertoaru središnje nacionalne kuće, i to je jedino nesporno. Uostalom, predstava je, u najmanju ruku, diskutabilne razine: neki put zabavna i nepretenciozna, uglavnom površna i brzopleta, s kontroverzama o kojima je već bilo riječi. Jedno se, za kraj, ipak redateljici mora upisati u pozitivnu bilancu: građanskoga dramatičara Carla Goldonija, velikoga reformatora teatra, nije pokušala odčitati u ključu komedije dell’arte, kao što su to činili mnogi.