Ravnica mukom posijana

Kratki prizori, britki dijalozi, mješavina mjesnih slavonskih govora i urbane štokavštine, jednostavan siže, suočavanje snažnih simbola (grbovi, zastave, himne), političkih autentičnih govora s početka devedesetih, sa sudbinom jednog slavonskog sokaka, jedne velike obitelji i njezinih susjeda u ratnom nevremenu, sve je to postupak koji je dramatičar Davor Špišić namijenio ansamblu GDK Gavella u svojem tekstu Crne oči, ujedno dijalogu s predstavom Fabijana Šovagovića Sokol ga nije volio.

Darko Milas, Zoran Gogić, Slavica Knežević i Olga Pakalović / Snimio Jasenko Rasol

I dok je u Sokolu otac razapet između svih vojski koje mu odvode sinove, u Crnim očima težište je na odnosu susjeda i kumova: Hrvata i Srba. Čak tri savjetnika za jezik (Đurđa Škavić, Nela Kocsis i Darko Milas) svjedoče o pozornosti i brižljivosti s kojom se Kazalište Gavella posvetilo scenskom govoru predstave, što je ansambl spretno prihvatio, većim dijelom odlično svladavši lokalne govore i pretvorivši ih u snažnu ekspresiju.

Darko Milas svoju je glumačku i životnu zrelost u cijelosti potvrdio ovom predstavom igrajući Stipana, slavonskoga starosjedioca, neumornog radnika koji tri sina šalje u tri različita smjera. Jedan, protiv očeve volje, odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, koja se u tom trenutku raspada kao i država koju je trebala čuvati, a preostali sinovi odlaze u hrvatske postrojbe. Prvobitna očeva ekstaza i opsjednutost zastavama putem gasne kao i za razvoj radnje važan patrijarhat. U susjednoj obitelji dobroćudni kapetan JNA Milenko svojevoljno se umirovljuje kako ne bi postao dijelom ratnoga stroja u koji se njegova vojska pretvara. Zoran Gogić svojim je velikim tijelom te skromnim i krotkim glumačkim gestama uspješno razoružavao žustrog i žestokog Milasovog Stipana. Upravo ta neočekivanost, to otvoreno negodovanje protiv stereotipa, ono je na čemu dramatičar gradi svoju dramu. Rat ne poznaje nijanse, ne poznaje nježne granice koje najčešće teku ne samo preko sokaka i bračnih postelja, već i preko cjelokupne ljudske osobe.

Naručena predstava kojoj su namijenjena velika očekivanja u startu bi bila promašena da za nju nije izabran pravi redatelj. Kocka je pala na Dražena Ferenčinu, koji se odličnom režijom Mrtvih duša u Kazalištu Kerempuh potvrdio kao snažan redatelj sposoban da velikoga pisca spoji s našim vremenom, glumcima i kazalištem. Ferenčina nije imao na umu Sokola, radeći predstavu ponajprije o svom naraštaju i vremenu u kojem je taj naraštaj izgubio i mladost i ideale (mnogi i zdravlje pa i život). Redatelj koji je radni vijek proveo upravo u Kazalištu Virovitica, dakle na pragu Slavonije, kao umjetnički ravnatelj, ugodno se snašao u mentalitetu i problemu svoje predstave, pozvavši u ansambl i Olgu Pakalović iz HNK. Ona se odlično pridružila velikom Gavellinu ansamblu slijedeći žensku usporednicu koju je vodila žustra Nela Kocsis. Ana Kvrgić britko joj je parirala razodjenuvši svu svoju urbanost do košuljice seoske, vedre djevojke i potom žene. Sven Šestak, Nenad Cvetko (u alternaciji Franjo Dijak) i Živko Anočić odigrali su trojicu braće bez velikih, nepotrebnih i jalovih gesta. Njihovi likovi zriju i odrastaju na pozornici, u kratkom razdoblju postaju muškarci i potom slomljeni ljudi, iščupanih nogu i smješteni u kolica (formalno ili figurativno). Ferenčina je na toj jednostavnosti oblikovanoj kroz kratke prizore sagradio svijet predstave koji teče tankom granicom između svojevrsnoga scenskog hiperrealizma i igrokaza kakav bi mogla odigrati družina slavonskih težaka. Ta dvojnost visoke i pučke umjetnosti koje je redatelj uspio spojiti najveća je vrlina predstave. Upravo taj put slijedile su scenografkinja Dinka Jeričević jednostavnom, funkcionalnom, povremeno i namjerno patiniranom scenografijom i kostimografkinja Marita Ćopo, koja je svaki lik oblikovala sitnim, bezbrojnim detaljima. Obje umjetnice osvojile su pozornicu i glumce brojnim nevidljivim nitima po kojima oni zapravo hodaju kao na žici, prevrću se, neki i umiru, a neki preživljavaju s brojnim ožiljcima.

Biserka Ipša i Slavica Knežević odigrale su dva ženska naraštaja suspregnuto, bez stereotipnih eskapizama. Njihovi likovi bake i majke obitelji istovremeno mogu biti i arhetipski, ali i pojedinačni, originalni, neponovljivi. U velikoj lepezi likova koje nudi Špišić možda je najzahvalniji, ali i najteži zadatak dobio Đorđe Kukuljica. Njegov je lik Uroša blago mentalno retardiran, što je on tek ovlaš naznačio, usukavši ga u sebe i s blagom ekspresijom ponudivši publici i partnerima. Crne oči govore o vremenu i događajima koje bi mnogi rado potisnuli, najviše zbog toga što govor o boli – boli. No terapeutska vrijednost kazališta krije se upravo o tome da se kroz dijalog progovara o aktualnoj traumi kako bi se njezina oštrica otupila i kako bi organizam, ponavljajući traumu kroz govor, njen veći dio odbacio i okrenuo se od prošlosti prema sadašnjosti i budućnosti. Zato i jest posljednji prizor, u kojemu majke i bake pjevaju novorođenčetu „Crne oči, dobro vide i u mraku“ zapravo pitanje koje Ferenčina i Špišić postavljaju svima nama. Krije li se u toj kolijevci junakinja nastavka trilogije Sokol – Oči ili će nekim sretnim spojem razboritosti i mudrosti pripovijest o Slavoniji u ratu postati priča o plodnoj ravnici koja više neće morati rađati ratnike.