Prvi Glas 20. stoljeća

U minulih desetak dana napisano je stotine rečenica u spomen na Whitney Houston, prikazano je na desetke televizijskih emisija o njezinu životu u kojima su govorili oni koji su je dobro poznavali, pa nije lako tome dodati bilo što novo što bi se bitno razlikovalo od već tiskanog i pročitanog, rečenog i viđenog. Opredjeljujem se zato za osobni in memoriam (neću nabrajati naslove pjesama koje je pjevala, nagrade koje je dobivala, albume i filmove koje je snimala), jer je Whitney Houston jedna od malobrojnih pjevačica (i pjevača) prema kojima sam u polustoljetnoj profesionalnoj karijeri pratitelja glazbenih događanja i glazbeničkih osoba imao posebni odnos oduševljenja, koje je bilo uočljivo svima onima koji su slušali moje radijske emisije, u kojima se često našlo za Whitney posebno mjesto.

U tom radu i radijskom programiranju uvijek sam nastojao birati najvrednije, najprivlačnije, svakako one naj. A Whitney je baš to bila, osobito osamdesetih godina kada se pojavila i kada je svojim albumima (Whitney Houston 1985. i Whitney 1987) oduševljavala. Postala je i do danas ostala za mene prvi Glas 20. stoljeća, glas koji je velikim rasponom, ljepotom, bogatstvom crnačkog (na gospelu sazdana) pjevačkog oblikovanja i raskoši oplemenjivao. Privlačio znalce, uzbuđivao ljubitelje, oduševljavao poklonike. Whitney je bila gotovo jedina prema kojoj sam se znao odnositi kao obožavatelj i poklonik u svom inače uspješno ostvarenu nastojanju da profesionalni kriterij gotovo nikad ne nadvlada privatni, intimni, osobni. Ali je jednako tako Whitney za mene bila onaj pjevački bogomdani dar o kojoj osim o njezinu pjevu i nisam vodio brigu niti se opterećivao pričama o nevoljama, posebno u životu s Bobbyjem Brownom i svim žalosnim okolnostima koje su je počele udaljavati od idealnog uzora ljepote crnačkoga ženskog pjeva kakav je izgradila i kojim je svijet osvojila u osamdesetima i osvajala u devedesetim godinama, okolnostima koje su nažalost pretegnule u novije vrijeme i vjerojatno dovele do tužnoga kraja života. Realni život sa svime što može donijeti plahoj i poštenoj djevojci, pa ženi, očito je bio za nju pretežak i po tome nije bila jaka kao što je bila bogomdano nadarena i pjevački moćna. Nije joj pomoglo ni to što je bila iz obitelji u kojoj se bavilo istom umjetnošću, jer samo je njezina pjevačka moć bila jača, a životna snaga očito slabija. I zato je posustala. No ostvarila je (i ostavila) toliko zapisanoga bogatstva pjeva da će to godinama biti dostupni sadržaj za oduševljenje pri slušanjima, posebno u radijskim programima.

Whitney Houston neće moći biti uzor, jer su rijetke žene takva glasa i moći pjeva, a ono što nije uzorno u njezinu životu nikomu se i ne može poželjeti. Žalosno je što je blještavilo njezine zvijezde bilo prejako pa nije istim sjajem moglo sjati godinama. To je utješna potvrda da je Whitney bila ipak samo ovozemaljsko stvorenje koje je prerano završilo život. Je li tomu pridonijela i podsvijest slutnjom da se više neće ponoviti onaj sjaj s početka!?