Promincli i salon-bomboni

Po svoj prilici, nema više ni jednih ni drugih. Ili, ako ih i ima, od mene su dobro skriveni. Jer nema više kao nekad: uđeš u dućan, na pultu su naslagane jedna uz drugu položene staklenke široka, malo uzdignuta, grla, a prodavač manjom, na rubovima zavinutom, lopaticom trpa bombone u papirnati škanicl / škarnicl (njem. Stanitzel) ili škartočić (tal. scartoccio), stavlja ga na vagu, napravi sa svake strane uha i ti, poslužen, zadovoljno izlaziš, nestrpljiv da prodreš u unutrašnjost urednoga paketića i dohvatiš koji od promincla. Hoće li biti crveni ili bijeli? Samo su se u tima dvjema bojama i proizvodili. Uvijek mi se činilo da su iz „kućne radinosti“, da industrija nema nikakve veze s njima. Bili su mali, okrugli, poput dugmadi, s donje strane ravni, a gornji je breščić završavao tek blago naglašenim točkasto istaknutim vrhom u sredini. Minijaturne crvene i bijele puslice ili pusrli (njem. dijal. Pussel, poljubac). Okus? Vrlo ugodan i blag (u svakom slučaju, neponovljiv); malo zrnatija slatka tekstura od šećera, valjda uz dodatak nečega što je smjesu držalo na hrpi, te malo metvice kao upečatljive arome. Promincl (njem. Pfefferminze) brzo se topio u ustima, nije se lijepio za zube niti je grebao nepce; nije to bio tvrd postojan bombon (kao npr. 505 sa crtom, koji mi je znao potrajati od početka do kraja filma u kinu), nego tek na ravnu plohu kapnuta šećerna smjesa kojoj za oblikovanje nije trebao ni kalup ni ikakva druga posuda. Pa kako sam se odjednom, „k’o baba iz bolesti“, sjetila tih bombona koje sam voljela u (već davnom) djetinjstvu? Na njih me, u prvom redu bojom, podsjetio jedan slatkiš od marcipana, koji sam nedavno vidjela na jednoj fotografiji, a pisalo je da je to postbožićni darak iz Pečuha. Premda se marcipan (tal. marzapane, slastica od badema i šećera) ne priprema po istoj recepturi kao promincli, a i okusi im se vrlo razlikuju, ono što ih na neki način spaja jest njihova tekstura – blago zrnata u oba slučaja. Taj slatkiš od marcipana prikazivao je cvijet – onakav kakav obično crtaju djeca: počivao je na crvenom srdašcu, pravilne latice te ružice bile su bijele, sredina cvijeta žuta, a listići i peteljka zeleni. Ipak, prevladavale su crvena i bijela boja, što me po svoj prilici i vratilo davnoj prošlosti i omiljenom bombonu. No ne samo njemu nego i sjećanju na tolike marcipanske ružice, praščiće, djeteline, kruščice, jabučice i ine figure, koje mi je, kao i čokoladnoga svetog Nikolu ili uskrsnoga zeca, uvijek bilo žao pojesti. I danas mi je zagonetno gdje su završavali. No pouzdano znam da u mojem želucu nisu.

Danas se djela Branislava Nušića (1864–1938), srpskoga književnika, poglavito komediografa, u Hrvatskoj više ne čitaju, valjda i ne spominju, no da se čitaju, čitatelji bi naišli na podatak koji bi mogao biti i s gledišta sociolingvistike zanimljiv. Naime, Nušić piše da „svaki lekar i apotekar miriše na promincle“! To navodi na pomisao da su se ti bomboni izrađivali i prodavali u ljekarnama – neki ljudi i misle „samo u ljekarnama“ – no moje sjećanje i na prodavače tih bombona u trgovinama mješovite robe to demantira.

A kako prolazi promincl (u hrvatskom je muškoga roda, ovaj promincl, množina ovi promincli) kao riječ u rječnicima? Uglavnom nikako (što, s nestankom samoga proizvoda, a bez bilježenja u rječniku, znači njezinu sigurnu smrt). Promincla nemaju ni suvremeni rječnici hrvatskoga jezika (Anić, Šonje). Nema ga ni Rječnik stranih riječi Anića i Goldsteina, ali, srećom, tu je dobri stari Bratoljub Klaić (iz 1962. godine), koji ga, naravno, ima. Nedavno se pojavio simpatičan rječničić (ne zove se tako, no opsegom je malen, pa mu ja, inače nesklona tepanju, tako tepam) Radovana Karleuše Rječnik njemačkih riječi u zagrebačkom govoru (Zagreb, 2011), i to već u trećem dopunjenom izdanju. Takva su mi djelca simpatična, nastala uglavnom u amaterskim jezičnim laboratorijima, kao neka vrsta duga milima i dragima kojih više nema – ovaj je posvećen „uspomeni na mog dragog otatu Jochana Gratza koji je umro u Konzlageru Gakovo“. No ni taj rječnik nema promincla, premda je autor, diplomirani inženjer građevine, rođen 1930. u Zemunu, a od 1955. živi u Zagrebu, morao znati za taj bombon. Vjerujem da ga je i cuclao te da ga pamti i njegovo nepce, jer ako sam ga kušala još i ja, od autora prilično mlađa, nije ni njega mogao mimoići. Sastavljač rječnika upućuje molbu čitateljstvu da sve što znaju da je na tragu „švapskoga podrijetla“, a što nije uvršteno u ovaj rječnik, jave na adresu Zajednice Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj (pomoći ću mu te objaviti i adresu – Zagreb, Palmotićeva 20). Mogla bih mu napomenuti neka i ti potomci Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj malo više čitaju Vijenac ili moje knjige nastale od kolumni u Vijencu, pa će vidjeti koliko su „švapskih“ riječi propustili. Bakino prezime Walter zacijelo će ih uvjeriti u moje dobre namjere, pa valjda neće zamjeriti (svoj svome).

Drugi bombon (fr. bonbon), onaj salonski ili salon-bombon, imao je punu važnost upravo u božićno vrijeme. Nekoć su i darovi bili kudikamo skromniji nego što su danas (a djeca su i s njima bila vrlo sretna, možda i sretnija nego današnja s gomilom darova, koji vrlo često nadomještaju roditeljsko vrijeme koje im nije bilo dano), pa su takvi fini, lako topljivi bomboni, obično umotani u mekan i tanak (salonski) papir, bili i darovi i ukrasi na boru, jer su se mogli i pojesti. Bili su duguljasti, tvrđi od promincla, na krajevima ukrašeni rascufanim papirom, na koji me kasnije, mnogo kasnije, podsjetio onaj rasperjani, a izrazito funkcionalni, ukras na batacima cijeloga kopuna (tal. cappone, uškopljeni pijetao), kakav sam viđala u francuskim restoranima, kako gurmani ne bi uprljali prste. Vrlo rafinirano, ali i vrlo korisno. No i ti su salon-bomboni obično ostajali nepojedeni („škoda ih je“), pa su i idućih godina – uz kuglice, gipsane ovčice i papirnate jaslice „na harmoniku“, sklapanje – služili kao ukras na božićnom drvcu. Tako ne mogu pamtiti okus tih visuljaka na boru nego samo njihov izgled. No kako više ne viđam ni promincle ni salon-bom-bone, njihovi okusi nemaju izgleda da bi mi se pomiješali. Promincl će mi ostati tek Proust na djelu.