Povratak avangardnog kazališta

Stavljanjem slike i teksta u novi semantički, ali i zrcalni kontekst adaptator i redatelj Mladen Vukić lucidnim dramaturškim rezovima i

inteligentnom režijom stvara zanimljivo autorsko umjetničko djelo,

a Seisselu i Krleži daje dosad neotkrivena značenja

Već sam naslov, Latinovicz, povratak, upućuje na domišljenu razlomljenost strukture predstave napravljene kao svojevrstan konceptualni performans, dekonstrukcijska slagalica, intelektualna igra i dijalog s likovnom i kazališnom umjetnosti. Zaštitni je znak iznimno precizne i hrabre režije Mladena Vukića premijeno izvedene 7. veljače scenografija Svena Stilinovića nastala prema slici Josipa Seissela Pafama iz 1922, prvoj apstraktnoj kompoziciji hrvatske moderne umjetnosti stvorenoj prema Maljevičevim suprematističkim zasadama. Tijekom predstave slika-scenografija dekonstruira se; boje, trokuti, pravokutnici, stošci odlaze na marginu u kontrapunktnom dijalogu s Krležinim esejističkim raspravama o bojama i slikarstvu iz Povratka Filipa Latinovicza, nastala deset godina kasnije, prije osamdeset godina, 1932.

Vesna Tominac-Matačić i Slavko Juraga / Snimio Jadran Boban

Ostajući u jednoj dimenziji likovima iz romana, a ne postajući klasičnim dramskim osobama, likovi na sceni, iz iščašena postdramskoga obzora, u dijagonalnu mrežištu diskurzivne i likovne impostiranosti, progovaraju o sebi, o umjetnosti, o Krleži, o svijetu, o nama u trećeosobnoj perspektivi, postižući efekt odvojenosti i od sebe i svijeta. U prikazbi romanesknih ulomaka s raspravama o piktoralnom slikarstvu i tadašnjim slikarskim poetikama boje iz Seisselove slike kontrapunktno se postavljaju prema bojama iz Krležina modernističkoga romana, tako da se, postironično, unose na pozornicu u velikim staklenim posudama pripremljenima za slikarski atelijer. Ujedno boje otvaraju prostor simbolici erotskih odnosa na liniji Latinovicz – Bobočka – Baločanski – Kyriales, kojima se, od trenutka legendarnoga povratka u Zagreb do rezanja grkljana, pridružuje i podvojenost ženske osobe iz mašte i pripovjedačice unutarnje Filipove svijesti, koju glume dvije glumice: jedna kao Bobbočka, a druga kao Bbobočka. U konceptualnu se predstavu na taj način unosi i dekonstrukcija osobnoga i izvanjskoga prostora.

Dekonstrukcija stvarnosti – likovne, književne i erotske

Aktantski monološki i solilokvijski strukturirana, predstava glumce postavlja kao tumače likovne i vlastite stvarnosti, bez izravnih egzistencijalnih međusobnih dijaloga, s naglaskom na unutarnjim lomovima zbog dolaska druge stvarnosti. Postimpresionistički i fovistički Krležin okvir pokazuje se kao statičan, ali i uznemiren, uzrujan dinamičnom suprematističkom konkstrukcijom.

Hrvoje Kolbučar i Milica Manojlović

Lik koji se nazire na slici-scenografiji – četverokut – prenosi se na četverokut među likovima, potencijalnim dramskim osobama na pozornici koji krikovima i dramatičnim pojedinim monolozima podsjećaju na ekspresionistički Krik, ali i na mozaik citatnih i parafraziranih aluzija na suvremeno kazalište.

Predstava koncipirana kao dekonstrukcija likovne, književne i erotske stvarnosti istodobno je slagalica prostornih, likovnih i ljudskih odnosa, ali i mozaik asocijativnih nizova precizno složen u točkama misaonoga, književnoga i likovnoga gledišta (npr. krležijansko spominjanje školovanja u zagrebačkoj V. gimnaziji s odlučujućim bistasto-kiparskim aluzijama na klasičnu umjetnost može pobuditi i poveznicu sa zagrebačkim zenitistima i njihovim djelovanjem u toj istoj gimnaziji). Od početka predstave slika-scenografija preslaguje se, naglašavajući kretanje trokuta, pravokutnika i stošca, ali i crnoga kvadrata pozornice-prozora-vrata i kružnoga kretanja po obrubu svijesti, savjesti i mizanscenskoga križišta okomitih i vodoravnih odnosa, da bi se na kraju predstave ponovno sklopila i pokazala smisao Seisselova eksperimenta s kolažem i letrizmom i Vukićeve adaptacije i režije.

Dvostruki značenjski kod

Slika Josipa Seissela, utemeljitelja hrvatskoga konstruktivizma, potpisana pseudonimom Jo Klek, nastala je kad je taj autor, slikar hrvatskoga zenitizma, avangardnoga pokreta proizašla iz časopisa Zenit, koji je 1921. objavljivan u Zagrebu, imao samo osamnaest godina. Kao što je ime slike, Pafama, složeno od dijelova zenitističkoga rječnika koji pokazuju umjetnikovu usmjerenost isključivo na slikarski proces, kao što Pa označava prva slova riječi Papier, Fa prva slova riječi Farben, Ma prva slova riječi Malerai, tako i Latinovicz, povratak označuje povratak avangardne kazališne umjetnosti u razgovor o naizgled krležijanskome diskursu. Predstava je nastala u suradnji s Muzejom suvremene umjetosti u Novome Zagrebu, i pripada seriji predstava koje su potaknute likovnim djelima, tj. izlošcima u Muzeju. Praizvedena je u dvorani Gorgona kao predstava kazališne udruge KUFER u suradnji i s Eurokazom, u okviru projekata izvođačkih umjetnosti Via Nova – Via MSU, Brice Leroux.

Stavljanjem slike i teksta u novi semantički, ali i odostražni, zrcalni kontekst adaptator i redatelj Mladen Vukić lucidnim dramaturškim rezovima i inteligentnom režijom stvara zanimljivo autorsko umjetničko djelo, a Seisselu i Krleži daje dosad neotkrivena značenja. Funkcionirajući kao likovi sa slike i likovi iz Krležina romana te disp/k/utanti o umjetnosti i umjetnici, glumci pronalaze zanimljiv prikazbeni kod, koji najjasnije pokazuje Hrvoje Klobučar kao Latinovicz, modelirajući gledateljsku percepciju u očištima pomaknute stvarnosti izvan stereotipnih i jednostavnih tumačenja u dobro postavljenim, izlomljenih očišta s emotivnim eksplozijama, ulogama Bobbočke Vesne Tominac Matačić, Baločanskoga Tomislava Martića, Bbobočke Milice Manojlović i Kyrialesa Slavka Jurage. U takvu, barem dvostrukom, značenjskom kodu precizno djeluje i autorski tim: kostimografkinja Irena Sušac, suradnica za pokret Ljiljana Zagorac, oblikovatelj svjetla Saša Fistrić i izrađivač scenografije Sven Stilinović. Publika na prvim izvedbama predstavu prati s velikom pozornošću.