Pohvala pameti!

Eurosong, ranije Velika nagrada Eurovizije, već godinama nema ono značenje koje je imala u šezdesetima pa ni ono koje je imala kad je Rivinom lozanskom pobjedom dovela finale u Zagreb.

Danas je to veletržnica jeftine glazbe koja nema ni diskografske ni neke druge vrijednosti, a u ovim recesijskim godinama koje opterećuju mnoge zemlje, članice EBU-a, održava se ponajviše zahvaljujući televotingu, telefonskom (pretežno, naravno, mobitelskom) glasovanju koje je (u godinama navijačkog glasovanja) u prvi plan uvrstilo zemlje (poput ovogodišnjega domaćina) i njihove susjede u kojima je mobitel senzacija. Eurosongom paradiraju zemlje koje nemaju veću ulogu u svjetskim pop-glazbenim tokovima, ali imaju mnogo novih korisnika mobitela.

Hrvatska je, a izravno njezina javna televizija (kao i prije u nekadašnjoj državi kojoj je Hrvatska bila sastavnicom) uredno stalno sudjelovala, ali je tom sudjelovanju davala preveliko značenje i trošila previše novca da bi odabrala pjesmu (a lani i pjevačicu) s kojom će sudjelovati na smotri na kojoj su izgledi za uspjeh više nego nejasni. Stoga je pohvalno da se ove godine (napokon, jer smo se za takav izbor, npr. pokojni Dražen Vrdoljak, Darko Glavan i ja zalagali godinama još u bivšoj državi) odustalo od nepotrebnih i rastrošnih poteza, izborom Nine Badrić, koja može dostojno braniti boje popularne glazbe u Hrvatskoj, da je za to uzeta njezina pjesma Nebo s novog albuma koji je baš snimljen, a o mobitelima i njihovim korisnicima ovisi kako ćemo proći. No barem će se Hrvatska televizija držati olimpijskog načela – važno je sudjelovati. Neka bude dobro pa ako bude sreće i uspješno!