Poetski doziv antike

Nakon spremnosti za čitanje ove nesvakidašnje knjige pjesama, fascinantno zadubljene u društveno-povijesne relacije antičke Pule, u njezine imaginativne skrovitosti u poetskom činu prizivanja nestalih bića, pozorni čitatelj i sam odan poetskom bogoslužju, ostaje zatečen pitanjem: kako ostati pjesnikom u ovom jestivom, egzaltiranom svijetu, koji je proizvod hinjene distance i gotovo vulgarne bliskosti. U kojem Merkur i Mars idu ruku pod ruku…? Daniel Načinović ostao je pjesnikom usprkos svemu. Milošću pjesnikovom, tj. njim samim, njegovom živom imaginacijom i bogomdanom memorijom, pjesnik, poput negdašnjih alkemičara opčinjenih zlatom, uspijeva zadržati našu pozornost na poetskim slikama koje doživljavamo kao istinsko poimanje svijeta: „Sreća je tako nad gradom / da još se rasprostiru zvijezde, / Zato jer danje brige s tišinom ispiru snovi / i zbore da jednom će krijepost / s vrlinom i ovuda proći. / Lijep li je danak pun sunca / al sreća je da još ima noći“ (Sreća je dok još ima noći).

Vlastita naklada, Pula, 2011.

Ova je knjiga čudesan spoj između realnog i imaginarnog. Iz drevne antičke prošlosti iskrsavaju legende zamišljenih života. Pjesnikova poetska percepcija obuhvaća sva osjetila. To je autentični glas njegove komunikacije s prošlošću (Ulomci o Krispu, Epulon kralj), ali to je i prizivanje sadašnjosti: „Odasvud bi trag svoj / ostavila rodu, / cijedeći se slana, / topla ljudska suza“ (Kroz njisak dana). Osebujni dinamizam i maštom obdarene poetske sintagme u kojima je pjesnikova avantura oživljavanja i uživljavanja u pjesmovni mozaik antičke Pule odraz su njegove vlastitosti koju on con passione, strastveno, izriče bogatim rječnikom. On u potpunosti živi život jezika. To je i radost pisanja pjesme koja vrsno se prilagodivši klasičnoj strukturi strofa odzvanja trohejima, jambima i daktilima: „Ah, u tren joj pogled spazih, / dok skidaše ogrozd sa šiblja / od strasti i sjete me gledom / sravnila s pijeskom u vrtu“ (Flora).

Neće nas mimoići dobrostiv smiješak kojim pjesnik naglašava svoj užitak u odabranim riječima. Dopuštam da je Načinović zaljubljenik u antičku povijest Pule, ali isto tako mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim, da je maštoviti i osebujni pjesnik poetskim odlaskom u drevnu prošlost žudio za odmorom duše. To je svojevrsno poetsko bdjenje u odazivu antičkoga svijeta: neka smjernost, razboritost, ali i žudnja za snovima kojih se nit više ne vidi. Milošću pjesnikovom izgubila se u velikosvjetskoj polifoniji čula: „O, daj im, Jupitre, sve što požele: / podaj im neka im bude! / – A meni, Prijapu, kroz osmera okna / daj da razumijem ljude!“ (Pred Prijapovim oktogonom).

I na kraju. Posebno ističem nadahnuti pjesnikov miniesej povijesno-književnog raskrivanja drevne Pule Živ nam bio, kormilaru – ljubitelju dragi antičkih starina!: „Pula je svoj amfiteatar polako raznosila u blokovima kamena, ne prisjećajući se više ni srednjovjekovnih viteških turnira ni onih davnih borbi sa zvijerima […] Odatle i naum Mlečana (senatska odluka iz 1583.) da se Arena – kad već u njoj ni sajmova nema – kamen po kamen preseli u Veneciju (!?). Nisu u Puli zaboravljene zasluge senatora Gabrielea Ema, koji se odlučno odupro toj namisli i uspio nagovoriti Mletački senat da kameni prsten ostavi tamo gdje mu je sudba dodijelila mjesto.“