Opasnost političkog pomirenja

Pomirenje koje propagiraju političke vođe vrlo je opasno, posebno za Hrvate, jer se ne definira tko je agresor, a tko žrtva, niti se definiraju složeni elementi pomirenja. Hrvatska politika prihvaća ulogu Hrvata kao žrtvenih jaraca, a u školske udžbenike uvodi se neutralni pojmovnik, u kojem nema mjesta velikosrpskom atributu

Čelni ljudi Srbije i Hrvatske daju, ne dobivši od naroda mandat za to, izjave o oprostu... Međutim, ovakve patetične političke izjave mogu biti vrlo štetne i ni u kojem slučaju ne doprinose pomirenju. Štoviše, one zamagljivanjem povijesne istine mogu doprinijeti ponavljanju zločina iz prošlosti. Ovakav oprost koji smjera k pomirenju može biti naročito opasan Hrvatima jer Srbi pri tome ostaju bez ikakve krivice. Srbi su, lažna je tvrdnja, uvijek bili ugroženi od drugih, a sami nikada druge nisu ugrožavali. To je bit dugotrajne srbobranštine (Mato Artuković) kojoj su potrebni „žrtveni jarci“ (u prvom redu Hrvati) koji se prokazuju svijetu (vrlo uspješno) kao glavni krivci za sva zla. Revizija povijesti koja je potrebna svakoj znanstvenoj historiografiji, a koja u nas dobiva atribut ustaštva, daje sasvim drukčiju sliku o povijesnoj stvarnosti. Hrvati su suočeni s prošlošću i rijetki su oni koji poriču zločine u NDH. Međutim službena Srbija i posebno srpska politička elita u Hrvatskoj traže od svih da priznaju svoje zločine nad Srbima. Pri tome se negira i prešućuje bilo kakva odgovornost srpske strane.

Srpska amnezija kronologije

Srpska politika i „znanost“, uz dugotrajnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, pate od zaborava kronologije i uvijek prešućuju primat srpske agresije i genocida. Odlazak srpskoga stanovništva poslije Oluje proglašen je zločinom stoljeća (Svetozar Livada). Kronološki posloženi događaji ipak daju drukčiju sliku. Progon Hrvata iz Vojvodine te iz Republike Srpske, genocid u Hrvatskoj (Vukovar, Škabrnja itd.) i Srebrenici zločini su stoljeća koje je počinila srpska strana prije Oluje. Takvih kronoloških zaborava u srpskoj promidžbi ima napretek. Uostalom, zločini na području bivše Jugoslavije utemeljeni su na ideji o velikoj Srbiji koju obilježava Načertanije Ilije Garašanina. Taj projekt izrastao je iz srpske mitologije, pri čemu su Hrvati tretirani kao ništavan narod u kojem su štokavci zapravo preobraćeni Srbi. Mit još uvijek živi, a podupire ga srbijanski predsjednik Boris Tadić izjavom da je Ruđer Bošković bio Srbin katolik. Ovdje se ne smije zaboraviti ni na staro sramotno srpsko svojatanje dubrovačke književnosti koje se danas obnavlja. U projektu o velikoj Srbiji razabire se genocidni poučak: treba stvoriti plan (1), a zatim treba sotonizirati buduću žrtvu (2). Ovaj je poučak funkcionirao zadnja dva stoljeća. U Kraljevini Jugoslaviji Hrvatska se našla na mučilištu. Ubijeni su mnogi hrvatski rodoljubi, a Hrvati su proglašavani bijednim narodom kojeg je „rimski malj“ poromanio usadivši mu ropsku utučenost. Uoči Drugoga svjetskog rata hrvatsko-srpske suprotnosti su se zaoštrile, a ubojstvo Stjepana Radića i atentat na Aleksandra predskazali su buduće ratne strahote. I ovdje je srpska znanost zaboravila kronologiju. Četničke organizacije bile su u Jugoslaviji spremne za stvaranje velike Srbije, a postojale su i u vojsci. Poslije osnivanja Banovine Srpski kulturni klub je istaknuo parolu „gdje god je Srba – tu je Srbija“.

Zločini četnika na području NDH nastavak su svega onog što se događalo u predratnoj Jugoslaviji. Prije ustaškoga terora nastavljen je zločin prema Hrvatima i Muslimanima koji se provodio stalno od 1918. Model primarnosti srpskoga zločina jasno se vidi u događajima kod Bjelovara, kada je, što je gotovo nepoznato, 8. travnja 1941. u tom gradu proglašena NDH. Četničke organizacije na tom su području djelovale prije rata, a pobunu hrvatskih vojnika i proglašenje NDH u Bjelovaru trebao je ugušiti konjanički puk jugoslavenske vojske Car Dušan Silni, koji se prethodno borio protiv Nijemaca. U toj intervenciji ubijeno je jedanaest hrvatskih seljaka u Donjim Mostima. Nakon raspada konjaničkoga puka Srbi i četnici djeluju u okolici Bjelovara i ubijaju Hrvate. Od 6. do 25. travnja 1941. na području bjelovarskoga kotara ubijeno je 99 osoba, među kojima je bilo 19 žena i 17 djece. Kao očit odgovor na srpske zločine slijedilo je ubijanje 184 ili više Srba u Gudovcu 28. travnja 1941. Takva redoslijeda nema u komunističkoj i srpskoj historiografiji. Samo se navodi podatak o 184 ili više ubijenih Srba. U ime velike Srbije počinjeni su prije Drugoga svjetskog rata zločini na koje je grubo odgovoreno. Četnici su tijekom rata imali jasan genocidni program u svrhu stvaranja velike Srbije (Moljevićev plan o homogenijoj Srbiji, četnički dokumenti koje navodi Vladimir Dedijer). Program je nemilosrdno realiziran ubijanjem Hrvata i Muslimana.

Današnja hrvatska politika Srbiji nudi povlačenje tužbe za genocid

*** Članak u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***