Obitelj prije svega

Peti dugometražni film Alexandera Paynea, cijenjenog američkog redatelja i scenarista najpoznatijeg po izvrsnom ostvarenju Stranputica iz 2004. stigao je u kina nakon autorove sedmogodišnje stvaralačke stanke. Payneove Nasljednike filmska je kritika, zasad uglavnom angloamerička, dočekala s oduševljenjem stavljajući ga na popise najboljih filmova protekle godine, a film se ubrzo pokazao i kao jedan od glavnih kandidata za nagrade američke filmske akademije, popularne Oscare, za koje je nominiran u pet kategorija.

George Clooney i Shailene Woodley

Za glavnu mušku ulogu nominirani George Clooney u Nasljednicima glumi Matta Kinga, radoholičnog odvjetnika s Havaja, nasljednika i jedinog opunomoćenika velike površine zemlje na jednom od havajskih otoka. Uz suglasnost bližih i daljih rođaka, a protivljenje domaćeg stanovništva, Matt je parcelu odlučio prodati lokalnom biznismenu koji na njoj planira izgraditi hotele, vile i golf-terene. Nekoliko dana prije potpisivanja spornog ugovora Mattova žena Elizabeth doživi nesreću zbog koje će trajno ostati u komi te je Matt primoran popraviti znatno narušen odnos sa svojim dvjema buntovnim kćerima, desetogodišnjom Scottie i sedamnaestogodišnjom Alexandrom te se suočiti s činjenicom da mu je žena imala ljubavnika. Već iz kratkog sadržaja uočava se osnovna struktura Payneova scenarija (napravljena prema romanu Kanija Harta Hemmingsa iz 2009): dvije razine priče okupljene su oko Matta kao središnje točke, a njegovi postupci i odluke trajno će utjecati na obje. Na prvoj tu je budućnost njegove četveročlane obitelji, a na drugoj budućnost njegovih rođaka, odnosno otočnoga stanovništva u cjelini.

Djelo je u potpunosti prožeto jednostavnim, ali učinkovitim kontrastima što na formalnoj, što na sadržajnoj razini. Osim što se sadržajno bavi precima i potomcima, odnosom čovjeka i prirode, a u svom ugođaju balansira između radosti i tuge, film prije svega u prvi plan stavlja ključnu opoziciju između krhkosti i snage ljudskoga bića. U usporedbi s prethodnim Payneovim ostvarenjima, a gledajući iz perspektive pokretača radnje, Nasljednici su najsličniji autorovu filmu O Schmidtu iz 2002. u kojem se ostarjeli i umirovljeni Schmidt (Jack Nicholson) pokušava nositi sa smrću supruge (premda je u obama slučajevima riječ o potpunom otuđenju bračnih partnera) istovremeno pokušavajući obnoviti disfunkcionalan odnos s kćeri.

Uzevši u obzir mjesto radnje njegovih filmova, uočljivo je da Payne priču nikada ne smješta u izrazito urbanu sredinu. Većinom su to predgrađa ili slabo napučeni gradovi u američkoj zabiti (odnosi se to osobito na prva tri njegova filma, Građanka Ruth, Izbori i spomenuti O Schmidtu). No ono što povezuje njegova posljednja dva filma, Stranputicu i Nasljednike, mali je Payneov korak dalje u tom smislu. Premda ni sad nisu smješteni na asfalt američkoga velegrada, njegovi se likovi u ovom filmu nalaze u okruženju koje simbolizira pojam opuštenosti i ugode u američkoj kolektivnoj svijesti, Kaliforniji i njezinim vinskim cestama (Stranputica) te pješčanim plažama Havaja (Nasljednici) koje će Payne deziluzorno raskrinkati. Na taj način stvarajući kontrast između gubitaka i razočaranja likova te promjena kroz koje prolaze s okruženjem u kojem se nalaze, Payne ostvaruje snažniji učinak na gledatelja i pojačava dojam tragikomike, neophodan za žanr humorne drame u koji se svrstavaju sva njegova dosadašnja ostvarenja.

Ono što također odlikuje dosadašnje stvaralaštvo Alexandra Paynea klasičan je narativni stil, blagi pokreti kamere u skladu s često sjetno-melankoličnim ugođajem radnje te bogata uporaba planova. Režija Nasljednika u funkciji je jednostavnosti izlaganja, a ritam je ostvaren pravilnom izmjenom scena praćenih tradicionalnom havajskom glazbom. Autor je ostao vjeran snimatelju Phedonu Papamichaelu, snimatelju kod nas nedavno prikazanih Martovskih ida, s kojim je već surađivao na Stranputici. Vodeći se sadržajem filma, Papamichael se uspješno poigravao s odnosom svjetlijih i mračnijih eksterijera, tako da će gledatelj zapaziti kako s razjašnjavanjem odnosa među likovima i vanjske scene filma postaju vedrije pa će i Mattova rečenica s početka filma: „Obitelj se čini kao arhipelag, svi su dio iste cjeline, ali opet odvojeni i sami“ – izgubiti na svom pesimizmu. Alexander Payne ponajbolji je u studijama karaktera. Likovi, a ne radnja primarni su u stvaranju filmske priče. Nažalost, glumci koji ih tumače nisu uvijek na razini koju gledatelj očekuje pa je tako interpretacija Georgea Clooneya sasvim osrednja, zasjenjena onom Shailene Woodley u ulozi Alexandre. Bez obzira na lik koji tumači, George Clooney sa svakim novim filmom ostaje isti, uspješan i nasmijan, ali u biti bezizražajan, pri čemu dodatno odmaže njegova siromašna mimika lica. Razmatrajući njegovu ulogu u kontekstu skorašnje dodjele Oscara, teško se oteti dojmu da bi u slučaju njegove pobjede preostali nominirani, a prije svega Jean Dujardin iz Umjetnika i Gary Oldman iz filma Dečko, dama, kralj, špijun, bili nepravedno zakinuti.