Najhrabriji i struci najvjerniji filolog

Stjepan Ivšić jedan je od najboljih, najsvestranijih i najhrabrijih hrvatskih filologa, najuvjerljiviji zagovornik fonološkog pravopisa i dijalektolog velike važnosti kojemu bismo se morali vraćati znatno češće nego što to činimo

Pišući svojedobno o Stjepanu Ivšiću i hrvatskome pravopisu naglasio sam kako mislim da „Stjepanu Ivšiću treba odati priznanje ne samo kao jednom od najboljih i najsvestranijih hrvatskih filologa nego i kao građanski najhrabrijem i struci najvjernijem našem učitelju“. Veliku građansku hrabrost pokazao je Ivšić time što je bio izvanredno dosljedan i uporan u obrani svojih znanstvenih i stručnih stavova, a kako je živio u vrlo burnim i politički turbulentnim vremenima, to je imalo za posljedicu da je bio nepoželjan u svim režimima u kojima je živio, a u nekima čak i progonjen. U Austro-Ugarskoj imao je neugodnosti zbog toga što je ulazio u polemike s nekima koji su za sve zlo u hrvatskome jeziku optuživali Beograd, u staroj Jugoslaviji zato što se zalagao za samosvojnost hrvatskoga jezika i bio protivnik njegove srbizacije, u Banovini zato što se protivio i novim i starim hrvatskim „etimologičarima“, posebice onima iz Hrvatske seljačke stranke, u NDH zato što je bio protivnik korijenskoga (etimološkog) pravopisa i odbio službeni poziv da vodi Hrvatski državni ured za jezik, a u novoj Jugoslaviji bio je čak i progonjen (interniran u Oriovac) i isključen iz Akademije zato što je bio „ustaški rektor“ i sveučilišni profesor u NDH.

Nevjerojatna širina interesa

Kad je riječ o znanstvenom profilu Stjepana Ivšića, treba posebno naglasiti „jagićevsku širinu interesa, s jedne strane, i novu crtu temeljite udubljenosti u probleme nacionalne filologije, s druge strane“ (Josip Lisac). Treba također reći da je Ivšić najbolji jezikoslovac prve polovice 20. stoljeća i jedan od najboljih koje smo uopće imali, da je već kao student pisao više nego ozbiljne znanstvene priloge, da u 34. godini postaje redoviti sveučilišni profesor, a u 41. redoviti član JAZU. O upravo nevjerojatnoj širini njegovih interesa svjedoče već i šturi podaci o tome da se bavio dijalektologijom (i to i kajkavskom, i štokavskom, i čakavskom), akcentologijom, fonetikom, ortoepijom i metrikom, poredbenom slavenskom filologijom, poviješću jezika, pravopisnim pitanjima, glagoljaškom književnošću i starocrkvenoslavenskim jezikom (proučio je na osnovi originala više od tisuću hrvatskih jezičnih spomenika). Bavio se također etimologijom i semantikom, a zapažen je i njegov leksikografski te prevodilački rad.

*** Članak u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***