Najbolji poznavatelj narodnoga jezika

Ivšićeva dijalektološka istraživanja, kojima se bavio još od studentskih dana, obilježila su hrvatsku filologiju sve do danas

Kako god gledali na pojavu Stjepana Ivšića u hrvatskoj filologiji 20. stoljeća, mora se uočiti njegova izvanredna svestranost i postavljanje velikih osobnih ciljeva u znanstvenom radu. Gledamo li ga kao filologa, nećemo moći poreći da je bio ponajprije dijalektolog, poredbeni slavist, akcentolog i proučavatelj glagoljaštva, uz to standardolog, povjesničar hrvatskoga jezika, etimolog, leksikograf, prevoditelj itd., svakako onaj što je radio mnogo i izvršavao goleme zadatke usmjerene na velike sinteze itekako potrebne i nacionalnoj filologiji i slavistici uopće. Drugim riječima, postavljao je nove temelje hrvatskoj slavistici, na svim područjima bitno pomicao razinu poznavanja, ostajući ipak bez prilike i bez mogućnosti da svoje velike napore okruni na bilo kojem od područja kojima je posvetio život. Počeo je proučavati hrvatski jezik rano, već prije studija, radio je neumorno do smrti u 78. godini, ali teške su ga hrvatske životne okolnosti i velika intelektualna znatiželja onemogućile u realizaciji planova. Kako bilo, 1962, kada je Ivšić umro, Ljudevit Jonke izrekao je ono što su mislili svi upućeni: da je umro hrvatski slavistički predvodnik, najbolji poznavatelj hrvatskoga književnog i narodnog jezika. Rekao je Jonke da će njegovo „objavljeno djelo govoriti i poslije njegove iznenadne smrti“ (Telegram, 3, 1962, br. 92, 26. I. 1962, str. 2), a to je ostvareno i ostat će tako i u naraštajima što dolaze. Objavljeni su poslije i neki neobjavljeni Ivšićevi prinosi, a izdanje knjige Izabrana djela iz slavenske akcentuacije (München, 1971) veliko je i međunarodno priznanje.

Akademik Dalibor Brozović otkriva spomen-ploču u čast Stjepana Ivšića

Izvanredno marljiv terenski radnik

Govoreći o Ivšiću kao dijalektologu, moramo ponajprije istaknuti da je naš veliki učitelj bio izvanredno marljiv terenski radnik. Do danas nema hrvatskoga jezikoslovca koji bi proučavao hrvatske idiome u većem broju sela od Stjepana Ivšića. Već kao gimnazijski učenik ispitivao je oca, rođenoga kajkavca iz Kupinca, za pojedine riječi iz toga mjesta, 1904. u Krašiću također bilježi dijalektološki materijal, 1905. proučava šaptinovački mjesni sustav u Podravini, iste godine razgovor s kočijašem iz Vrpolja upozorio ga je na arhaične govore u Posavini, koje je proučavao 1906. puna tri mjeseca, kraće naknadno. U Posavini je od zapadne Slavonije do zapadnoga Srijema istražio blizu 250 sela, a o svojim je zapažanjima izvijestio akademske godine 1906/1907. na seminaru kod Tome Maretića govoreći o akcentu u Reljkovićevoj gramatici. Tada student u 22. ili 23. godini života, rabi i znak za akut (  ) koji i danas znanost koristi.

*** Članak u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***