Kritika mita i šovinizma

Slikarstvo Anselma Kiefera pripada alegorijskom neoekspresionizmu koji konceptualno, ironijski i parodijski simulira povijest ekspresionizma ispitujući krizna mjesta njemačke kolektivne svijesti i duhovnosti

Godine 2009, 11. listopada, britanski je liberalni i ponekad ljevičarski nastrojen The Independent objavio tekst naslovljen: Anselm Kiefer: Independent želi znati jesam li nacist! Novinarskom logikom, odabrani je naslov izvrstan i u vezu dovodi vrlo važna njemačkog umjetnika s nacizmom, izravno dovodeći u pitanje njegovo ideološko i političko uvjerenje. No, na svaki drugi način – on je kriv i kao takav u samu tekstu zanijekan – Anselm Kiefer umjetnik je koji se bavi kolektivnim traumama kako vlastitog, tako i drugih naroda. Raspon traumatičnih sjećanja seže od Drugoga svjetskog rata, holokausta, razaranja Njemačke savezničkim bombardiranjima do biblijske povijesti ili ratnih trauma Bliskog istoka.

Iz postava izložbe / Snimio Peter Kuffner

Anselm Kiefer rođen je 8. ožujka 1945, na samu kraju Drugoga svjetskog rata u južnonjemačkom Donaueschingenu, gradu u kojemu izvire Dunav u regiji Schwarzwald. Neformalno je studirao kod Josefa Beuysa u Düsseldorfu i Petera Drehera u Karlsruheu u ranim sedamdesetima. Dreher je bitno formalno utjecao na Kiefera – bio je važan njemački realističko-figurativni slikar, dok je Beuys ostavio važan konceptualni trag. Uz njih, bitan utjecaj na Kiefera ostavio je i Georg Baselitz, a mješavina utjecaja rezultirala je neoekspresionizmom manifestiranim u radovima velikih formata. Neoekspresionizam kao model ekspresionizma razvio se u prvoj polovici osamdesetih kao eklekticistička umjetnost postmoderne, a karakterističan je upravo za umjetnike odrasle i školovane šezdesetih godina. Preciznije, slikarstvo Anselma Kiefera pripada alegorijskom neoekspresionizmu koji konceptualno, ironijski i parodijski simulira povijest ekspresionizma ispitujući krizna mjesta njemačke kolektivne svijesti i duhovnosti.

Osobne i kolektivne traume

Kiefer se bavi kritikom mitova i šovinizmom koji su presudno utjecali na razvoj Trećeg Rajha, odnoseći se prema ambivalentnoj ideji njemačkoga nacionalizma i njegovu utjecaju na tijek povijesti. Dualni odnos prema temama Kiefer je redovito formalizirao kroz vizualno snažne motive kombinirane s njihovom kritičkom analizom ili njihovo miješanje s osobnim. Imperativno, nikad nije zazirao od teških tema ili kompliciranih aluzija. Kustos i povjesničar umjetnosti Mark Rosenthal pišući o Kieferovu ranom djelu Njemački duhovni heroji nastalu 1973. prvi je upozorio na autorov odnos kolektivno–osobno. Velike perspektivne kompozicije koje su se doimale kao monumentalne scenografije podsjećale su Rosenthala na Kieferov tadašnji atelijer, istodobno budeći memoriju na izgled interijera Hitlerovih ureda Berlinu. Između 1980. i 1983. ponovno se zanima za nacističku arhitekturu, pogotovo onu Alberta Speera i Wilhelma Kreisa, što je osobito vidljivo na slici Dem Unbekannten Maler (Nepoznatom slikaru). Ironičnu autohistorizaciju ponovno nalazimo na samu početku devedesetih u naslovu izložbe Bijeg iz Egipta postavljenoj u njujorškoj galeriji Marian Goodman. Autor je u to vrijeme napustio suprugu, djecu i vlastiti dom u blizini Frankfurta i preselio se u Francusku, naslovom izložbe komparirajući osobnu traumatičnu situaciju sa biblijskim bijegom. Kiefer ne izjednačava život i umjetnost dajući određenoj privatnoj gesti važnost umjetničkog, već vlastitu privatnost postavlja na razinu traume kojom se treba baviti. Tako je osobna izjava / ime izložbe Bijeg iz Egipta jednako važna i opterećena značenjima kao i ostali nazivi njegovih djela – poput ranoga rada nazvanog Okupacije (1969), javnosti prvi put prikazana u galeriji Am Kaiserplatz u Karlsruheu. Tu su tema kolektivne traume, kako njemačkog tako i onih naroda čije je države nacistička vojska okupirala. Okupacije su serija velikih fotografija koje prikazuju Kiefera u pozi nacističkoga pozdrava. Gesta je svakako napadna, no istodobno je autoironična i humoristično se odnosi prema vlastitoj traumi.

Ljubav na drugi pogled

Kiefer svakako radi sve u velikom mjerilu: od samih slika, preko atelijera do množine događanja koja se dešavaju oko njega. Primjerice u petak, 9. prosinca 2011, potpisao je ugovor o kupnji nefunkcionalnoga nuklearnog reaktora Mülheim-Kärlich u blizini Koblenza, koji će prema planovima preurediti u svoj novi atelijer. Iste je večeri prisustvovao i otvaranju vlastite, dosad najveće samostalne izložbe u Velikoj Britaniji – one u galeriji White Cube u južnom Londonu. Monumentalnost i sklonost velikim mjerilima nije vidljiva kod Kiefera samo u radovima, nego i u izboru lokacija i zgrada za vlastiti atelijer. Godine 1991. radio je u staroj tvornici opeke u Buchenu, da bi se poslije preselio u Barjac u Francuskoj, u kompleks zgrada stare tvornice svile ukupne površine 35 hektara. Kad se 2008. Kiefer selio u Pariz u novi atelijer na obilaznoj autocesti Periferique, prijevoz je obavljen sa 110 kamiona! Nepuna dva mjeseca nakon londonske izložbe u White Cubeu, 2. veljače 2012. u austrijskoj zbirci Essl smještenoj sjeverozapadno od Beča, u Klosterneuburgu otvorena je izložba jednostavna naslova Anselm Kiefer – djela iz zbirke Essl. Kustos izložbe Karlheinz Essl publici je prezentirao petnaest autorovih radova monumentalnih dimenzija iz posljednjega desetljeća, među kojima su četiri nova rada iz posljednjeg razdoblja stvaranja. Prema kustosovim riječima, ljubav prema Kieferu nije bila ljubav na prvi, već na drugi pogled, a ovo je prva prilika da publika svih petnaest Kieferovih radova iz kolekcije Essl vidi u cjelini. Slika Für Paul Celan referira se na Celanovu poemu Die Todesfuge, koja se bavi Drugim svjetskim ratom i holokaustom. Kiefer se u novim radovima referira osim na Celana na još neke tekstove, poput Hölderlinova stiha tönend wie des Kalbs haut die Erde, koji je i naslov jednog rada. Na jednoj od izloženih slika planinski pejzaž diže se iz spaljene zemlje, a stetoskop prati zvukove zemlje. Ne slici je ispisan stih Only with wind, with time and with sound austrijske pjesnikinje Ingeborg Bachmann.

Za Paula Celana / Ljubaznošću Galerije Thaddaeus Ropac

Kieferova je umjetnost vrlo ozbiljna, ezoterijsko-simbolična i politizirana. Primjerice – ranije spomenuta londonska izložba nazvana je Il Mistero delle Cattedrali prema Fulcanellijevu djelu iz 1926, a sadrži teme u rasponu od kamena mudraca do onih iz Drugoga svjetskog rata. Autor govori da je „umjetnost teška, to nije zabava! Postoji samo nekoliko ljudi koji mogu reći nešto o umjetnosti. Kad vidim radove nekog novog umjetnika, ostavljam si dosta vremena da odlučim je li riječ o umjetnosti ili ne. Uz to, kupovanje umjetničkih djela nikako ne podrazumijeva njihovo razumijevanje.“

Anselm Kiefer / Snimila Renate Graf

Poratno njemačko društvo cenzuriralo je i pomicalo do razine nesvjesnoga mnoge simbole i vizualne memorije Trećeg Rajha, a Kiefer je upravo njih (nedoslovne, bez simbola, i istodobno maksimalno asocijativne) razvio do razine simptoma trenutnog stanja njemačkoga društva. Kiefera uobičajeno smatraju mračnim autorom koji se bavi njemačkom povijesnom tragedijom. No je li on to zaista? Nisu li Otto Dix ili redatelj Claude Lanzmann i njegov film iz 1985. Shoah koji se bavi holokaustom kvalitetniji prikazivači njemačke povijesti? Kiefera je bolje i preciznije opisati kao autora koji se bavi traumom materijaliziranom u nebrojenim klišejima. Traumom koja može na identičan način biti njemačka, židovska, biblijska ili osobna! Primjerice – naziv instalacije Merkaba može biti nadahnut prorokom Ezekijelom ili asocirati na njega i njegove vizije ili pak na ime izraelskoga borbenog tenka, čime sigurno ima dijametralno suprotni asocijativni učinak na eventualnoga palestinskog ili izraelskog gledatelja. Kieferovo izražavanje arhetipa u mimetičkom narativnom slikarstvu karakteristično je za postmodernu, u kojoj se arhetip otkriva u vizualnoj i likovnoj poruci koju slika nosi.