Košer pivo

Izrael je po mnogočemu jedinstvena zemlja, koja za svakog posjetitelja ima poneku zanimljivost. Pozivajući se na baštinu kršćanske civilizacije, turistički slogan predstavlja Izrael kao zemlju gdje je sve počelo. Kad tomu dodamo židovsku pa i islamsku baštinu, Izrael je opravdano smatrati onim djelićem svjetskoga kopna na kojemu je dodir svjetskih religija najintenzivniji, sa svim posljedicama koje iz toga nastaju.

Na skučenom ozemlju bremenite prošlosti, u pola sata vožnje autom putniku će se pred očima otvoriti dramatično različiti krajolici, od obalne ravnice do planine, od pustinje do uzorno obrađenih plantaža, od turističke promenade duž nepregledne sredozemne plaže do zastrašujuće ograđene granice preko koje nema prijelaza. Veliki su i kontrasti između gradova, od povijesnoga grada svih gradova Jeruzalema, gdje putnik doslovce hoda po naslagama prošlosti i svetome tlu, do modernoga Tel Aviva, koji se naziva non-stop city.

Trgovina s pivom u Tel Avivu

Izrael je privlačan i u gastronomskom pogledu jer objedinjuje tradicije koje su stanovnici te kolonističke zemlje donijeli sa sobom iz svih dijelova svijeta. Naravno, nad svim tradicijama dominantne su one imanentne sredozemnoj kuhinji, tako da će većina i to s punim opravdanjem Izrael doživjeti zemljom dobrih vina. Uostalom, i Biblija o tome ima što reći. No na ovim stranicama nećemo promovirati inače zaista dobra izraelska vina, nego ćemo ukazati na postojanje i dobroga piva.

Od domaćih piva najčešće je ono nazvano Maccabee. To je vrlo dobar svijetli lager koji se proizvodi u pivovari Tempo u priobalnome gradu Natanya, tipičnom izraelskom kolonističkom naselju nastalu u doba masovnijega židovskog doseljavanja u tadašnju Palestinu u 1920-im godinama. Maccabee je deklariran kao košer, što znači da pripada u obredno dopuštenu hranu jer su sastojci uzgojeni u skladu sa židovskim vjerskim pravilima te se ne proizvodi u dane kada pravovjernim Židovima nije dopušteno raditi.

Moj neupitni izraelski pivski favorit dolazi iz iste pivovare, ali to nije Maccabee nego drugi pivski var nazvan Goldstar. To je tamnije pivo, fine bakrenaste boje, koje redovito dolazi u lijepo oblikovanim bocama od 0,33 l. Osim što ga pamtim kao ukusno pivo koje je uvijek zadovoljstvo popiti, Goldstar me asocira i na za Izrael također tipičan, u cijelosti ne baš ugodan doživljaj.

Etiketa piva Maccabee

Naime, jedna su od izraelskih osobitosti temeljiti pregledi kojima granična služba podvrgava nasumce odabrane putnike prigodom izlaska iz zemlje. Neviđene mjere sigurnosti valja prihvatiti kao dio izraelske svakodnevice i stranac si nikako ne smije dopustiti da ga one počnu smetati. One nisu tu zbog dobronamjernih gostiju i sve dok sebe smatrate takvim, ne trebate se zbog toga uzbuđivati. Ipak pregled kakav sam svojedobno doživio napuštajući Izrael nakon dvotjednoga boravka i sudjelovanja na znanstvenome skupu koji je uključivao i višednevnu stručnu ekskurziju dobru ću zapamtiti. Dakle, u zračnoj luci u Tel Avivu bio sam jedan od tih odabranih što prolaze temeljitu provjeru identiteta, dokumenata i prtljage. Tijekom dva dugačka intervjua sa sigurnosnim osobljem gotovo puni sat odgovarao sam na pitanja u rasponu od onih standardnih, poput opisa znanstvenog skupa na kojem sam sudjelovao i opisa itinerara ekskurzije, do pomalo neobičnih, kao što je primjerice bilo ono zašto sam baš ja, a ne netko drugi iz Hrvatske, sudjelovao na skupu i tko je o tome odlučio. Pretpostavljam da gledano sa strane taj prizor baš i nije djelovao najpovoljnije za mene. Prizivao je u pamćenje prizore s nekadašnje jugoslavenske granice, pri čemu sam ja imao nezahvalnu ulogu žrtve koju su carinici uzeli na zub. Ipak, nisam se dao smesti i odgovarao sam staloženo iako je nezadovoljstvo u meni na trenutke počelo ključati.

Etiketa piva Goldstar

No prava kalvarija čekala me tek kada su me uputili kolegi koji pregledava prtljagu. Iz moje dobrano popunjene putne torbe, kad sam je otvorio, doslovce je iskočilo pakiranje od šest boca piva Goldstar. Dok sam ja po pultu za pregled panično hvatao razletjele boce, pazeći da se koja ne razbije, službenik zadužen za pregled zauzeo je veoma sumnjičav stav. Da se kojim slučajem u torbi našla koja boca vina, to bi vjerojatno bilo u okviru uobičajenoga sadržaja putničke prtljage, no pivo ga je definitivno iznenadilo i, razumije se, zaokupilo njegovu pozornost. Stao je boce pozorno pregledavati jednu po jednu, nastojeći ustanoviti je li zbilja riječ o originalnom pakiranju ili pak o nekom paklenom planu da se pod naličjem piva u zrakoplov unese nešto sasvim drugo. Naravno, odmah je pitao i zašto sam ukrcao pivo, a ja sam mu pokušao objasniti da je riječ o običaju da s puta donesem uzorke piva i počastim prijatelje u Zagrebu. Vratim li se bez piva, bit ću izložen opravdanoj kritici jer se društvo za koje je pivo bilo namijenjeno uopće ne tiče strogoća izraelske granične službe. Moje objašnjenje, koliko god bilo istinito, u tom trenutku nije ni meni zvučalo osobito uvjerljivo i već sam se u sebi počeo suočavati s gubitkom dragocjena tereta. Službenik za to vrijeme nije skidao s lica izraz nepovjerenja, a pozvao je i kolegu na konzultacije. Činilo mi se kako se izgledi da pivo stigne do Zagreba drastično smanjuju i počeo sam grozničavo razmišljati o kompromisu: neka otvore bocu ili dvije da se uvjere kako je zaista riječ o pivu, a mene neka puste barem s preostalim bocama. Na taj način, mislio sam, ovce baš neće biti na broju, no barem će vuk biti sit. Išao sam u razmišljanju i dalje: kvragu i ta njihova sigurnost, mene sirota pivopoklonika muče do besvijesti zbog nekoliko boca, a onda im se usprkos svim mjerama sigurnosti i zaštitnim zidovima što su ih izgradili ipak dogodi da se fanatik s dinamitom razleti nasred ulice. Mučilo me i to što službenike zadužene za sigurnost doživljavam kao tipove koji godinama vrebaju na prigodu da uhvate nešto krupno – e sad si ovaj moj misli kako je na pravom tragu. No razum je naposljetku ipak prevladao.

Hvala na suradnji, gospodine, i sretan Vam put, ipak sam dočekao da mi ispitivač ljubazno kaže te mi torbu oblijepi raznim ceduljicama koje potvrđuju da je njezin sadržaj stručno pregledan. A na samu kraju granične seanse službenik je potpuno drugim tonom dometnuo i nešto sasvim ljudski, što me gotovo raznježilo. Znate, rekao je, nedavno sam proveo tri mjeseca u Australiji i pogodite što mi je najviše nedostajalo?

Nije bilo teško dokučiti na što je ciljao. Nikad neću doznati je li izraelski službenik u tom trenutku bio iskren i kako bi se pregled završio da sam dopao u ruke nekom drugom tko nije bio ljubitelj Goldstara. Ili, što bi se dogodilo, a moglo se dogoditi, da je umjesto Goldstara u torbi bio šestopak piva Taybeh što ga za potrebe palestinskog stanovništva proizvodi pivovara u Ramallahu na Zapadnoj obali? Bi li i tada bilo razumijevanja za moje kolekcionarske porive? Kako god bilo, dragocjeni šestopak Goldstara ostao je ipak neokrnjen, a zbog pretrpljenih peripetija subjektivna vrijednost svake pojedine boce porasla je za me do neslućenih razmjera.