Kako povezati javno i privatno

Hrvatska je iz želje za što bržim integriranjem u zapadni civilizacijski krug naivno zakoračila u neke njegove trendove kao što su deindustrijalizacija te život zajednice i pojedinca iznad realnih mogućnosti

Je li gospodarska kriza u Hrvatskoj odraz poremećaja u globalnom gospodarstvu ili je nastala neovisno od njega, dakle, zbog loše gospodarske politike i prakse prethodnih vlada? To se pitanje postavljalo od početka krize s time da su vladajući preferirali uvezenost, a oporba isticala da bi do krize bilo došlo neovisno o stanju u svijetu. Očigledni nagomilani hrvatski problemi daju za pravo posljednjima, premda ako dublje zađemo u problem, u Hrvatskoj kao visoko globaliziranoj zemlji nije se dogodilo ništa posebno što nije poznato i u ostatku svijeta kojem naša zemlja kulturno i civilizacijski pripada. Jedino što bi se moglo reći jest da smo iz želje za što bržim i potpunijim integriranjem u taj krug naivno zakoračili u neke njegove trendove kao što su deindustrijalizacija (ta od kada se govori o postindustrijskoj odnosno informatičkoj eri!) te život zajednice i pojedinca iznad realnih mogućnosti.

Prisjetimo se rasprava o „potrebi revaloriziranja industrijske arhitekture“ koja – nakon što se ugase ili izmjeste tvornice – predstavlja bogomdani prostor za kulturne sadržaje, odnosno mjesta za zabavu ili provođenje slobodnoga vremena. Hrvatska je slijedila, a ne pokretala takva razmišljanja. No kod nas se ispuštalo iz vida da zagovornici postindustrijske ere nisu napuštali industriju, nego su samo „dislocirali prljave pogone“ u zemlje Trećeg svijeta. U tome je naša naivnost.

Možda ne u neposrednoj vezi, ali usporedno s deindustrijalizacijom i život ljudi počinje se odvijati prema nekim novim pravilima. To je, istražujući svakodnevni život Amerikanaca, uočio tamošnji autor Daniel Yankelovich te rezultate objavio u knjizi Nova pravila – traganje za ispunjenjem u svijetu izokrenutih vrijednosti. (Knjiga je u nas izašla 1994) Prema njegovim uvidima ljudi postaju sve manje samozatajni, ne žele sebi ništa uskratiti, potiskuju zajednicu i žrtvovanje za nju… riječju, njihov je životni imperativ: Imam dužnost prema sebi! Da bi ga ostvarili, nužno je promijeniti norme po kojima se odvijao dosadašnji život. Za početak njihovu krutost treba zamijeniti savitljivost. Kad se to dogodi, više se ne pita što je dobro, a što zlo, nego što je štetno, a što neškodljivo. Na temelju toga Yankelovich zaključuje: „Vjerujem da je borba za samoispunjenjem u današnjem svijetu vodeća oštrica jedne prave kulturne revolucije. Ona pokreće našu industrijsku civilizaciju prema novoj fazi ljudskog iskustva.“

Kao i štošta drugo i ova nova pravila brzo se prelijevaju preko granica SAD. Dramatični povijesni događaji s početka 90-ih godina prošloga stoljeća samo su donekle usporili to prelijevanje u Hrvatsku. No već i tada bilo je onih su držali da imaju dužnost prema sebi. A savitljivosti normi bilo je i davno prije kad su se drugovi snalazili praveći korisne malverzacije i tražili rupe u zakonu.

Sve to treba itekako imati u vidu pri procjenjivanju izgleda novih hrvatskih vlasti da nas izvuku iz teške krize. Naime, prvi koraci prema tom cilju neizbježno dovode do sniženja uspostavljene razine životnoga standarda. A na to nitko ne želi pristati. Nitko se ne želi vratiti ispod granice siromaštva. Nije važno što je ona visoko podignuta na dug koji je došao na naplatu – vrijeme kad se siromaštvo doživljavalo kao sudbina, odnosno kao prirodno stanje neopozivo je za nama. Kako to uskladiti s neizbježnom činjenicom da probleme treba rješavati, a ne zataškavati? Kako ponovno povezati javne i privatne ciljeve odvojene novim pravilima života. Teško! Potiskivanje želja naroda nije jednostavno jer ono frustrira, a to duševno, a ne samo materijalno osiromašuje, no – sad nam je makar jasno – nerealno ispunjavanje želja ne može opstati na dugi rok.