Jasan stav prema povijesnom

Redateljski prvenac glasovite američke glumice Angeline Jolie naslovljen U zemlji krvi i meda žanrovski je nedvojbeno ratna drama. Tema je filma percepcija ratnoga sukoba koji je u prvoj polovici 1990-ih zahvatio područje Bosne i Hercegovine, a kako je Angelina Jolie i potpisnica scenarija, kao i koproducentica, posve je jasan njezin autorski položaj u oblikovanju i izvedbi cjelokupne građe. Unatoč širem vremenskom rasponu obuhvaćenu naracijom, pa i trajanju duljem od dva sata, U zemlji krvi i meda ne nastoji postati i epski ratni film, već je prije svega antiratni u predočavanju besmisla ratnoga žrvnja koji temeljito poništava egzistenciju stanovništva te pustoši okolinu.

Zana Marjanović u hrabrom redateljskom prvencu Angeline Jolie / Snimio Ken Regan

Žarište je filma odnos Bošnjakinje Ajle (Zana Marjanović) i Srbina Danijela (Goran Kostić), koji se zbog srpskoga pokušaja genocida nalaze na etnički suprotstavljenim stranama. Kako je protagonist pritom i dijelom vojnih postrojbi, variranje je njihova odnosa višeslojno i prelama se kroz prizmu bespoštednoga nasilja nad muslimanima te zatočenim i neprestano silovanim i maltretiranim ženama. Gorčina s kojom Angelina Jolie pristupa temi daleko je od uobičajenoga holivudskog poliranja ratnih sukoba. Svjesna da je svjetska percepcija toga izrazito krvava rata bila daleko od ispravne, čak didaktički na početku i svršetku naznačuje da se žrtve i nasilje ne smiju zaboraviti, a ukazivanjem na počinitelje ratnih zločina odražava jasan stav prema povijesnom, kao i prema filmskom. Rekonstrukcija se povijesnoga interpretira u nizu stanovišta, od česte uporabe radijskih ili televizijskih vijesti objektivnoga predznaka, sve do subjektivnih stajališta protagonistova oca, bešćutnoga vojskovođe (Rade Šerbedžija) o srpskoj povijesti. Nažalost, povijesno se vrednovanje djelomice ruinira neskladnom uporabom vojne opreme, uglavnom odjeće, koja odražava američku percepciju istočnoeuropskoga i bivše komunističkoga, dakle znatnu nebrigu oko vjerodostojnosti poprilično bitnoga segmenta filma.

Zanimljivo je da U zemlji krvi i meda naglaskom na promjeni važnosti rodnoga predznaka varira i bitne sastavnice ratnoga filma, uglavnom utemeljena na očitovanju muškoga djelovanja. Djelovanje je muškaraca u ovome filmu naime izrazito nehumano i spolnim nasiljem potire podjednako i esencijalni i egzistencijalni ustroj žena, pa mu čak ni središnji muški lik ne može izmaknuti, a njegovo je smaknuće protagonistice i završno ukidanje bilo kakvih natruha humanosti, ukidanje kojem je prethodila i percepcija okrutnoga zločina u Srebrenici. Preklapanje nekoliko razina filmskoga tkiva, ipak, nije provedeno posve učinkovito. Jer Angelina Jolie znatno je uspješnija u predočavanju ratnih segmenata i nasilja negoli u emotivnoj okosnici središnjih likova. Taj prijeloman odnos čini se čak i najkrhkijom sastavnicom filmske narativnosti. Ako se protagonistica karakternim određenjem i trpljenjima tijekom rata ipak može odrediti junakinjom, protagonistu zbog neprestane ambivalentnosti i samoživih nasilnih napada na družbenicu ne možemo pridodati i pozitivan predznak. Zbog toga ni sam svršetak ne uspijeva dosegnuti nužno potrebnu snagu u gledateljevoj recepciji. Dapače, protagonistova se predaja uz riječi „ja sam ratni kriminalac“ sagledava i kao puka floskula.

No ako nedostaje emotivnijega stvaralačkog iskaza u odnosu središnjih likova, U zemlji krvi i meda u većini narativnih segmenata obiluje emocionalnošću povišenoga intenziteta i širokoga raspona. Dakako, nije posrijedi tek naglašena rekonstrukcija povijesnoga konteksta, već i razrada scenarističkoga predloška te redateljski postupci u nadgradnji. Bez obzira na određene propuste u dramaturgiji, mjestimične prevlasti stvaralačke ideje i povijesne revalorizacije na račun karaktera i prikazane priče, Angelina Jolie većim dijelom redateljskih postupaka iskazuje dostojnu kvalitativnu razinu. U odnosu vrijednosti unutarfilmske građe i postupaka filmskoga jezika uglavnom izabire primjerene planove u raskadriravanju scena ili sekvenci. Ne treba zaboraviti da primjerenim izborom planova približava ili odmiče gledateljevu recepciju, pa se on gotovo čitavim tijekom filma postavlja u aktivan položaj u odnosu spram predočenog. Uz to, uočavamo i dvije krajnosti iskaza, retoričnost kojom gledatelja snažnije uključuje u prikazano te mjestimice šokantnu eksplicitnost u razradi spolnoga nasilja ili spolnosti općenito. Pretjerana eksplicitnost tek je povremeno opravdana, a u nekoliko slučajeva podsjeća na balkanizme nekadašnjega jugoslavenskoga filma.

Možemo ustanoviti da Angelina Jolie poznaje tradiciju žanra ratnoga filma, pa U zemlji krvi i meda ponegdje interpretativno podsjeća na ostvarenja s temom Drugoga svjetskoga rata, a ponegdje rabi nasljeđe suvremenoga ratnoga filma, i ne samo američkoga, s tematskim sklopovima recentnijih ratnih sukoba diljem svijeta. Kako su u filmskoj ekipi i glasoviti direktor fotografije Dean Semmler te skladatelj Gabriel Yared, njihov je posao obavljen na očekivano visokoj razini. Izvedbeni je postav, pak, određen nizom glumaca podneblja zemljopisno srodnih Hrvatskoj, pogotovu bosanskohercegovačkih, a zasigurno je uspješnija Zana Marjanović negoli Goran Kostić, dok se Rade Šerbedžija uglavnom oslanjao na esencijalnost vlastita glumačkog iskaza. Naposljetku, redateljski prvenac Angeline Jolie U zemlji krvi i meda hrabar je filmski pokušaj rekonstrukcije povijesnoga, ali ne i u potpunosti dorečen. Kvalitativno nalik amplitudi, taj je uradak dovoljno angažiran da bi ga se moglo osjetiti, no ne i dosljedno izveden da bi postao važniji u filmskom smislu.