Festival žena

Najveći filmski festival na svijetu i ove je godine prikazao brojne filmske premijere u centar pažnje smjestivši Angelinu Jolie

s redateljskim prvijencem U zemlji krvi i meda te Meryl Streep, koja je primila Zlatnog medvjeda za životno djelo

Berlinski filmski festival i ove je godine potvrdio ugled politički i umjetnički najvažnijega svjetskog festivala. Izbor međunarodnih filmova bio je raznovrstan, multikulturan i kontroverzan, u znaku pokreta, prijeloma i promjena perspektiva. U žiriju natjecateljskoga programa na ovogodišnjem 62. festivalu bili su među ostalim Charlotte Gainsbourg, Jake Gyllenhaal, Mike Leigh, Franşois Ozon. Došlo je mnogo filmskih zvijezda: Robert Pattinson, Uma Thurman, Salma Hayek, Antonio Banderas.

Meryl Streep ulogom Margaret Thatcher vjerojatno je osigurala svog trećeg Oscara

Bio je to zapravo Berlinale dviju izvanrednih žena, Angeline Jolie i Meryl Streep. Angelina Jolie jedna je od tih snažnih, angažiranih žena, koje inteligentno upotrebljavaju svoju snagu, profesionalno znanje i moć u filmskoj industriji. Odmah na početku, u programu Berlinale Special, prikazan je prvi film u njezinoj režiji U zemlji krvi i meda. Angelina Jolie podsjeća na genocid u BiH, sama je pisala scenarij, skupljajući građu za svoj rad kao posebna predstavnica UN-a razgovarajući sa ženama koje su proživjele te grozote. Jolie govori o tom ratu s mnogo empatije i smisla za detalje, a ne gubi konce priče o ljubavnom odnosu dviju osoba. Film je triler s istinitom pozadinom, poučan i napet. Ravnomjerno i hladnokrvno prikazuje kako se društvo u BiH raspada, srpske muškarce kako se iživljavaju na ženama u logorima, ubijaju ih i uništavaju, ali istodobno pokazuje intimnost između dvoje ljudi raznih etničkih grupa. Po dikciji kreće se u žanru američkih filmova o holokaustu: dramaturgija i metoda snimanja podsjećaju na Spielbergovu Schindlerovu listu, prikazujući tužnim estetskim realizmom očigledni horor u tmurnim bojama, po zimi i blatu. Film je snimljen u Budimpešti jer, prema autoričinim riječima, nije bilo dovoljno sigurno za njezinu filmsku ekipu u Bosni. U jednoj kameo-ulozi kratko se, jedva vidljivo, pojavljuje Brad Pitt, kojega ubije snajperist. Angelina Jolie to je komentirala riječima: „Zamolila sam ga za tu uslugu, jer Brad zna tako dobro poginuti, a da se ne osloni kad pada.“ Na gala primanju humanitarne organizacije Cinema for Peace, koja se svake godine održava uz festival, primila je počasnu nagradu za razne dobrotvorne funkcije i svoj angažman protiv rata. Holivudska zvijezda i njezin film izazvali su veliku medijsku pozornost u Berlinu kada je, skupa s glumcima, novinarima i ostaloj publici predstavila svoje prvo redateljsko djelo, posebno sada, kada EU sugerira da su to doba i nepopularna uloga Europe u ratu zaboravljeni. Baš zbog toga njemački se liberalni ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle sastao s UNHCR-ovom ambasadoricom dobre volje u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu. Tom je prigodom izjavio: „Mi Nijemci znamo na temelju vlastite povijesti koliko je bolno, ali i nužno suočiti se sa svojom prošlošću ako želimo da uspije miroljubiva, zajednička budućnost.“ Kao i Angelina Jolie, Ministarstvo u tom smislu podupire u BiH projekt Genocide Film Library Bosnia and Herzegovina, posvećen očuvanju sjećanja na žrtve.

Meryl Streep kao odlična Željezna lady

Kada je filmska zvijezda s mužem i djecom otputovala, stigla je najveća živuća glumačka ikona na Berlinaleu, izvanredna američka glumica Meryl Streep, koja je primila Zlatnog medvjeda 62. berlinskog filmskog festivala kao nagradu za životno djelo. Istodobno je predstavila svoj novi film o Margaret Thatcher Željezna Lady, djelo engleske redateljice Phyllide Lloyd, s kojom je već prije snimila uspješan film Mamma Mia. Maske u tom filmu klasa su za sebe! One podupiru sjajnu glumu prikazujući ostarjelu i bolesnu političarku koja se prisjeća različitih razdoblja svojega života. Za tu ulogu Streepova bi svakako trebala primiti svoga trećeg Oscara.

Meryl Streep izazvala je urnebes pred Berlinalskom palačom, čitavi školski razredi kasno su navečer stajali vani na cičoj zimi, ljudi su pjevali i vikali. Novinska konferencija u hotelu Hyatt bila je prepuna novinara, neki su donijeli cvijeće i druge darove, a netko čak rusku lutku, babušku, s nacrtanim njezinim licem. Meryl Streep plijeni osobnošću, puna je humora i šarma, sada u zenitu slave, premda je sa 62 godine odavno trebala biti holivudska umirovljenica. U njezinu čast retrospektivno je prikazano nekoliko izvanrednih filmova poput Mostova okruga Madison, Sofijina izbora i nezaboravna Moja Afrika, tako da bi i mlada generacija mogla upoznati posljednjih četrdeset godina majstorskog umjetničina rada.

U skupini istaknutih žena na festivalu treba spomenuti Ninu Hoss u njemačkom filmu Barbara redatelja Christiana Petzolda. To je priča iz osamdesetih godina o liječnici koju progoni istočnonjemačka tajna policija Stasi jer želi napustiti zemlju, ali se u razvoju događaja izgubi u okolnostima i osjećajima. I to je bio jedan od ljubimaca kritičara na festivalu.

Na kraju je Zlatni medvjed za najbolji film u 2012. pripao poludokumentarnom filmu slavne braće Paolo i Vittorio Taviani Cezar mora umrijeti. U filmu se prikazuju pripreme oko produkcije Shakespeareova Julija Cezara za pozornicu u rimskom zatvoru Rebibbia, a nastupaju kao glumci, dakako, teški zločinci, ubojice i mafijaši. Redatelji filma kombiniraju dokumentarni prikaz zatvora s temom drame, kombinirajući crno-bijeli i film u boji, dok ih snimatelj Simone Zampagni slijedi s kamerom iz ruke. To je remek-djelo starih majstora, istovremeno klasično kao i suvremeno, relevantno.

Nezaobilazne političke teme

Nije iznenađenje da je Srebrnog medvjeda za najbolju žensku ulogu dobila Rachel Mwanza, protagonistica francusko-kanadskog filma Rebelle u režiji Kim Nguyen. Već je unaprijed film s amaterskim glumcima koji govori o djeci vojnicima u jednoj afričkoj zemlji bio tajni favorit festivala. Rachel Mwanza ostvarila je odličnu ulogu pričajući nerođenom djetetu svoju sudbinu osvrćući se na vlastiti život. Srebrnog medvjeda za najbolju mušku ulogu dobio je Mikkel Boe Foelsgaard za ulogu ludoga kralja u danskom filmu Kraljevska afera o prilično nepoznatom razdoblju danske povijesti. Lars von Trier je surađivao na scenariju, a Mads Mikkelsen, poznat iz filma Casino Royale, dijela serijala o Bondu, odglumio je naprednoga doktora kojem djelomično uspijevaju promjene socijalnih uvjeta u Danskoj.

Bilo je dosta povijesnih spektakala, filmova s povijesnom tematikom, a takav je i dosadan film Zbogom kraljici režisera Benoîta Jacquota, koji je otvorio festival. I nova, mlaka verzija Maupassantove drame Bel Ami s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi spada u tu skupinu plitkih interpretacija: on je bolji vampir nego zavodljivi ljubavnik. Ratni ep Bai Lu Yuan upoznaje nas na velikom ekranu sa silnom veličinom kineskoga prostranstva i krvavom povijesti jednog sela u razdoblju od carizma do maoističke kulturne revolucije. Kvalitetna produkcija rezultirala je ipak predugim, jednoličnim i stoga dosadnim filmom. Političke su teme na Berlinaleu uvijek važne, kao film Billyja Boba Thorntona Auto Jayne Mansfield, u kojem se opisuju traumatični događaji iz američkih ratova pedesetih godina.

Srećom, na festivalu su se našli i filmovi drugih žanrova, kao akcijski i špijunski triler Haywire majstora komercijalnoga filma Stevena Soderbergha, u kojemu je u glavnoj ulozi slavna kik-bokserica Gina Carano. Uz nju igraju odlični Antonio Banderas, Michael Fassbender, Michael Douglas, Ewan McGregor – taj je film užitak gledati, pa i više puta.

Jedan od filmova doista iskače iz uobičajenoga berlinskog festivalskog okvira, riječ je o apsurdnoj znanstvenofantastičnoj komediji Iron Sky, redatelja Tima Vuorensole. Snimljena s Udom Kierom, protagonistom Fassbenderovih filmova, u stilu filma C-kategorije, s amaterskim komponentama underground-filma, priča je to smještena u 2018. godinu, kada počinje nacistička invazija s Mjeseca na Zemlju. Trivijalno i zabavno, ali u temu se ne treba odveć udubljivati.

Film Parada u koprodukciji Hrvatske, Makedonije, Srbije i Slovenije osvojio je u sekciji Panorama nagradu publike za najbolji igrani film. Srpski redatelj Srđan Dragojević reflektira o homofobiji na Balkanu promatrajući pripreme za gay-paradu u Beogradu, koju policija odbija pratiti i štititi. Dragojević pokušava na humorističan način ispitati ekstremne društvene tendencije, što mu djelomično i uspijeva; kreirao je komične i tragične likove u kičastim ambijentima, ali i odveć idealizirao situaciju. Berlinska publika pljeskala je filmu, u kojem igraju i hrvatski glumci Vedran Milkota i Dejan Aćimović. Film se svidio i organizatorima Teddy Award, izbora koji već dvadesetak godina lansira filmove gay-tematike u sklopu Berlinalea.

Berlinski filmski festival za široku je publiku najveći festival na svijetu, enormnih umjetničkih i ekonomskih dimenzija: gotovo 400 filmova u različitim programima, 4.000 akreditiranih novinara, stotine filmskih umjetnika svih kategorija, s više od 300.000 prodanih karata za najširu publiku. Potsdamer Platz funkcionira kao središte događanja u tom nedavno sagrađenu futurističkom zdanju, s velikim festivalskim kazalištem za 3.000 gledatelja, desetak kina, gdje se prikazuju svjetske premijere filmova iz konkurencije, kao i razni drugi programi, poput Panorame i Foruma. Uz Potsdamer Strasse otvorilo se novo središte berlinske galerijske scene, koja također pokušava profitirati od Berlinalea: na svakom uglu, u svakom klubu održava se neka videoprojekcija i održava ekskluzivni hepening u vezi s pokretnom slikom. U Sony Centru nalazi se filmski muzej s Njemačkom kinotekom, s dvjema kinodvoranama, Filmska akademija, gdje se tijekom cijeloga festivala dnevno održavaju predavanja i rasprave o filmu i novim pokretima u medijima. Istaknuta je lokacija Martin-Gropius-Bau, koji inače služi kao izložbeni prostor. Za vrijeme trajanja festivala tu se nalazi Berlinale Film Market. Hrvati također imaju štand u Berlinu, gdje Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) predstavlja projekcije hrvatskih igranih filmova i nudi lokacije za filmsku produkciju u Hrvatskoj.

Obnavljanje tradicije

Filmski je muzej izložbom također tematski uključen u Retrospektivu, koja je ove godine bila o njemačko-ruskoj filmskoj organizaciji Meschrapom-Filma iz doba Weimarske republike pod naslovom Crvena tvornica snova. Crno-bijeli filmovi bili su više za ljubimce te estetike nego za široku berlinsku publiku, koja inače uživa u starim filmovima. U vezi s tim je Günter Agde, jedan od izbornika ovogodišnje retrospektive, nekoliko dana prije otvaranja Berlinalea pronašao nepoznate kompozicije Hannsa Eislera u njegovim arhivima u Berlinskoj akademiji umjetnosti, koje je Eisler 1931. skladao za film Pobuna ribara. Restauracija filma igra također veliku ulogu na festivalu, na kojemu je državni ministar kulture izjavio da cijelo nasljeđe njemačkog filma treba osigurati u novim, digitalnim arhivima.

Direktor festivala Dieter Kosslik uveo je leteći crveni tepih, koji kruži po gradu i prikazuje filmove s festivalskoga programa u satelitskim kinima po berlinskoj periferiji, u kojima su karte rasprodane. Berlin je površinom veći od New Yorka pa profesionalci svladaju te udaljenosti posebnim shuttle-servisom, koji vodi do svake lokacije malim autobusima (sponzor Mercedes Benz), dok su za filmske zvijezde osigurane crne, elegantne BMW-ove limuzine.