Dulcamara je najjači adut

Ljubavni napitak Gaetana Donizettija jedno je od najomiljenijih djela u žanru komične opere, žanru koji obuhvaća velik tematski i stilski raspon. U repertoaru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu posljednjih godina bilo je nekoliko komičnih opera, pa ipak se čini kako je novi Ljubavni napitak došao u dobro vrijeme, što ne znači da je predstava bila besprijekorna.

Bas-bariton Giorgio Surian zablistao je na premijeri / Snimio M. Cvjetko

Premijeru je ostvarila ekipa talijanskih umjetnika, predvođena dirigentom Pietrom Rizzom. Glazbenu karijeru počeo je kao violinist, a zatim je studirao dirigiranje i djelovao u opernim ansamblima u Helsinkiju, Essenu i Göteborgu. Gostovao je u nizu uglednih opernih kuća, među inima i u Metropolitanu, dirigirajući najčešće talijanski repertoar. Rizzo je pokazao određene kvalitete, upravo u stilskoj autentičnosti interpretacije, s lijepim, raspjevanim velikim ansamblom u prvom činu, i osjećaju za praćenje pjevača. Ali pojedinih neusklađenosti unutar svih segmenata izvedbe ipak je bilo toliko da se ne mogu zanemariti.

Komičnost u operi ne podrazumijeva da se publika treba valjati od smijeha, već podrazumijeva finu vedrinu glazbe i scenskog ugođaja. U Ljubavnom napitku nema komedije situacija, nema ironije ni poruge. Sve je obavijeno sentimentalnom dimenzijom koja se savršeno stapa s komikom. A to je predstava uspjela izraziti zahvaljujući redatelju Cesaru Lieviju, scenografu Luigiju Peregu i kostimografkinji Marini Luxardo. I glazba je to dočarala. Lievijeva režija, u eri često besmislenih redateljskih eskapada, konvencionalna je. I baš to odgovara nakon svih onih uglavnom jednoznačnih čitanja komičnih opera s pretjerivanjima u karikaturi i groteski. Osebujan je likovni izgled jarkih boja i geometrijskih oblika, sa simpatičnim predimenzioniranim primjercima knjige o Tristanu i Izoldi, kao ishodištu priče.

Pjevačka podjela najjači je adut, a kako su u operi najvažniji pjevači, zasigurno je to najviše pridonijelo uspjehu. Na čelu je bio naš svjetski proslavljen bas-bariton Giorgio Surian, na svojoj, začudo, prvoj zagrebačkoj premijeri. Još se živo pamti njegovo tumačenje doktora Dulcamare u Rijeci prije nekoliko godina. I sada je to ostvarenje zablistalo snagom lijepoga glasa te razrađenom vokalnom buffo-karakterizacijom i belkantističkom frazom. Doletio je Dulcamara u avionu jednomotorcu i odletio na kraju. Nadamo se da neće opet proći tko zna koliko vremena do novoga susreta s tim umjetnikom bogata iskustva i nadasve srdačna nastupa.

Uloga Nemorina pružila je tenoru Domagoju Dorotiću mogućnost za punu afirmaciju. Raspolažući bogatijim glasom od uobičajenih lirskih tenora za tu ulogu, on ju je u arijama razradio s mnogo nijansiranja i muzikalnosti. Donio je lik suvremenoga mladića koji traži ljubav i mjesto pod suncem. Bariton Marko Kalajanović bio je razigrani Belcore ugodnoga baršunastog glasovnog tembra i lijepe pjevačke linije. Istaknula se i ugodno zvučeća sopranistica Monika Cerovčec kao Giannetta.

Sopranistica Marija Kuhar Šoša imala je lijepih trenutaka u Adininoj pjevačkoj dionici, iako je intenzitet njezina glasa manji nego u muških kolega, a i visoki tonovi nisu bili najbriljantniji, što bi se očekivalo. Adina i Nemorino zamišljeni su kao suvremeni par, Belcore i Dulcamara bili su – svaki na svoj način – nosioci komičnog, zbor je bio scenski decentan. Predstava u cjelini ima vedrine, a kako se radi o jednoj od najboljih komičnih opera uopće, neće joj biti teško privući publiku.