Dragi kamen hrvatske glagolitike

Upravo istražujući hrvatskoglagoljske tekstove Ivšić je stekao uvjerenje da je svaki jezik određen i svojom poviješću, a taj mu je korpus starinom i funkcionalnom razvedenošću jačao i ponos na vlastitu nacionalnu kulturu

Istraživanje hrvatske baštine pisane glagoljicom čini znatan dio Ivšićeva znanstvenoga opusa. Ne samo što bi knjiga skupljenih njegovih radova imala blizu petsto stranica nego su to u velikoj većini opsežne i temeljite rasprave koje odreda i današnji istraživači uzimaju u obzir kada pišu o toj problematici. Toj je problematici Ivšić posvećivao pozornost više od četiri desetljeća, od 1912, kada mu je bilo 28 godina i kada je u Savremeniku vrlo utemeljeno, iako mladenački oštro, pokazao neutemeljenost teorije o postanku glagoljice koju je ponudio fra Kerubin Šegvić pa sve do 1955, kada je u Enciklopediji Jugoslavije otisnut njegov tekst o Bečkim listićima, najstarijem spomeniku hrvatskoglagoljske liturgijske književnosti.

Ivšića je ondašnja JAZU odredila da doprati Bašćansku ploču iz Jurandvora u Zagreb

Sjajan slavist koji je ne jednom zadivio češke slaviste poznavanjem staročeških tekstova i uživao izvanredan ugled u svim tadašnjim slavenskim filološkim središtima i dijalektolog koji je prošao više hrvatskih sela nego itko prije njega (te ostavio dijalektološke opise i analize doista neprolazne vrijednosti) bio je kao stvoren da se uhvati ukoštac s teškim problemima proučavanja hrvatskoglagoljske baštine. Velik je broj njegovih najvažnijih rasprava objavljen između dvaju svjetskih ratova i oni su redovito hrvatskoj kulturnoj javnosti i inozemnim slavističkim krugovima otkrivali tekstove koji su i filolozima bili ili posve nepoznati ili slabo poznati. Sva se ta njegova dostignuća mogu promatrati kao njegovo osebujno bavljenje hrvatskim jezikom i hrvatskom književnošću. U obzor hrvatske književne povijesti on je uveo brojne i važne tekstove, ali daleko od toga da je to bila njegova jedina pomoć toj disciplini. Njegovo izvanredno poznavanje ukupne srednjovjekovne slavenske pisane riječi te grčke i rimske književnosti omogućilo mu je da daje jako pouzdane sudove o putovima kojima su i vremenu u kojemu su tekstovi stizali na hrvatski prostor ili s toga prostora odlazili u druge. Svatko tko je iole upućen u te probleme zna koliko je upravo u takvim poslovima važna osobina koju obično zovemo smisao za jezičnu pojedinost jer oblik neke riječi, neočekivana sveza, iznenađujuće značenje mogu biti, i kod Ivšića tako često jesu, ona nit koju on prihvaća svojim zlatnim filološkim rukama da bi razmrsio naizgled nerazmrsivo klupko problema. To dalje znači da su svi ti radovi jednako važni ili još važniji za istraživanja hrvatske jezične povijesti.

Neusporediva akribija

Usuđujem se reći da je upravo istražujući hrvatskoglagoljske tekstove Ivšić stekao ono znanstveničko samopouzdanje koje mu je omogućavalo da desetljećima bude prvak hrvatske jezikoslovne kroatistike: njegovo razumijevanje jezičnoga fenomena, njegovo razlikovanje književnoga jezika od drugih jezičnih idioma (koje se razlikovanje u njegovo vrijeme uopće nije podrazumijevalo, pogotovo ne u našoj sredini) našlo je u hrvatskoj glagoljičnoj baštini korpus na kojem se provjeravao i ovjeravao. Na njemu je stekao uvjerenje da je svaki jezik određen i svojom poviješću, a taj mu je korpus starinom i funkcionalnom razvedenošću jačao i ponos na vlastitu nacionalnu kulturu.

*** Članak u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***